As I sat on the deck of the ship which was taking me to the universities of Europe, and watched its eagerness to get away from the busy harbor of New York, I thought of the day when, nine years before, I had arrived on the immigrant ship. I said to "Michael Pupin, the most valuable asset which you carried into New York harbor nine years ago was your knowledge of, and profound respect and admiration for, the best traditions of your race...the most valuable assets which you are now taking with you from New York harbor is your knowledge of, and profound respect and admiration for, the best traditions of your adopted country." Michael Pupin's was a genuinely American story, the lifelong journey of a boy from rural Serbia, from a town so tiny it appeared on no maps, who became one of the greatest scientists of the early 20th century, changing the lives of people the world over with his technological innovations-he invented the therapeutic X-ray and made telephone communications practical and inexpensive-and helping to invent the modern world we know today. First published in 1922, Pupin's autobiography won the Pulitzer Prize in 1924, but Pupin's insightful and incisive words are their own greatest recommendation. Also available from Cosimo Pupin's The New Reformation. American physicist and writer MICHAEL IDVORSKY PUPIN (1858-1935) was born in Serbia and emigrated to the United States as a teenager. As a professor and researcher at Columbia University, he invented sonar and made important discoveries in the fields of X-ray physics and telecommunications.
Михајло Идворски Пупин (Идвор, 9. октобар 1854 — Њујорк, 12. март 1935) био је српски и амерички научник, проналазач, професор на Универзитету Колумбија и почасни конзул Србије у САД. Био је и један од оснивача и дугогодишњи председник Српског народног савеза у Америци. Такође је добио и Пулицерову награду (1924) за аутобиографско дело „Од пашњака до научењака“ (енгл. From immigrant to inventor).
Михајло Пупин је током свог научног и експериметалног рада дао значајне закључке важне за поља вишеструке телеграфије, бежичне телеграфије и телефоније, потом рентгенологије, а има и великих заслуга за развој електротехнике. Такође је заслужан и за проналазак Пупинових калемова.
Добитник је многих научних награда и медаља, био је члан Америчке академије наука, Српске краљевске академије и почасни доктор 18 универзитета.
Pupin je bio ultrakul, to je otprilike glavni zaključak koji mogu odavde da izvučem. I pametan, i izuzetno vredan i uporan, i koncentrisao se na lepu&korisnu stranu stvari i nije bio konfliktna ili tragična ličnost nego se sjajno socijalizovao gde god da se nađe. To se lepo oseća i iz ovde iskazane iskrene ljubavi i prema Srbiji i prema Americi kao dve otadžbine. Kad prođemo prvi deo knjige, dok on rmba i zapinje iz sve snage a mi navijamo za njega, drugi deo postane nešto monotoniji jer se pretvori u opis bavljenja naukom što je samo po sebi zanimljivo, ali srazmerno manje kad se prepričava (pogotovu neupućenima). Ali sve zajedno jeste i zanimljivo i vrlo podsticajno (za što mlađi uzrast, treba dodati).
3,5 Do 90% knjige mislila sam da ce biti cista petica i onda sam se samo razocarala. Bio mi je prezanimljiv zivot Mihajla Pupina, kako je otisao iz svoje zemlje bez novca i poznavanja jezika, a postao svetski poznat naucnik, doktor nauka, ostvaren, cini se, na svim poljima. Uzivala sam u knjizi veci deo vremena, ali jedina stvar koju bih zamerila jeste preterano potenciranje Amerike kao najvece i najbolje zemlje, dok se Tesla nije spomenuo nijednom, iako su bili spomenuti mnogi drugi cuveni fizicari(spominje kako mu je Edison recimo bio dobar prijatelj...). Bitno je napomenuti da meni ovde ni deo sa fizikom nije bio dosadan, iako nisam bila bas njen najveci obozavalac. Dakle, zaista nisam imala drugih zamerki za knjigu, osim neshvatljivih detalja koje sam navela.
Teško je i nepotrebno opisivati ovo delo sa strogo literarnog stanovišta – njen autor jeste jedan od najvažnijih umova 20. veka i možda načitan, ali svakako ne u književnim vodama, ali je knjiga takođe nagrađena Pulicerovom nagradom, koja ima krajnje nedefinisano značenje i težinu. Ono što je svakako šokantnije jeste da je Pupin, čiji je maternji jezik srpski, ovo delo napisao na engleskom, te ga mi sada čitamo – u prevodu na srpski.
Knjiga izuzetno značajna za domaće gikove i sve one koji se tako osećaju nema neku veliki narativni kvalitet. Struktura je pregrubo razbijena na životne dobi – odrastanje, studije, pronalazački rad, ubiranje lovorika, ali sve jedno pokazuje zavidno opipavanje pulsa svega onoga što američki intelektualac želi da pročita – ispunjenje američkog sna kroz izumiteljstvo i istrajanost, pa otud i činjenica da je ova autobiografija u nekoliko navrata bila potpuno zapostavljena na našim prostorima. Kod nas se za inovaciju, a pogotovo za američki san ne šljivi ni tri koma tri posto. Para vredi samo ako je dobijena u ‘ladu preko nasledstva ili suludim spletom okolnosti. Zanimljivo je i razmišljanje prosečnog srpskog seljaka koji ispituje Putina kada se ovaj uspešan i obrazovan vratio u Idvor. To razmišljanje se uopšte ne razlikuje od današnjih sveznalica koji cirkaju ispred dućana.
Kroz ovu autobiografiju provejava doza egoizma karakterističnog za svakog osamljenog naučnika, a mnogi će i da zaspu sa knjigom u rukama ako nisu upućeni u osnovne teorije magnetizma, Faradejeve teorije, matematike i sl. Ipak, čak i da je autor malo „nakitio“ zbivanja, ova knjiga predstavlja spektakularno svedočenje o uspehu, ali i ključ zašto ono kod nas nikada nije bilo prepoznato niti prešlo u mejnstrim.
Pupinova autobiografija „Sa pašnjaka do naučenjaka“ predstavlja zaostavštinu čitavom ljudskom rodu. Ona je proslava ljudske skromnosti, učenosti i rodoljubivosti, koja na slojevit, a opet tako pristupačan način prikazuje crtice iz jednog posve kratkog, a opet tako dugačkog života.
Svoju pripovest, Mihajlo Pupin započinje kao „grinhorn“, anegdotom o svom prvom iskrcavanju u Kasl Gardenu, kada je poslednjih pet centi potrošio na komad pite od šljiva u kojoj su bile samo koštice, a završava je idealima o demokratji i pismom koje je dobio lično od američkog predsednika Hardinga kao vid žala zbog njegove ostavke u Državnom savetodavnom odboru.
Na putu ka tome, Pupin je radio u konjušnici, farbao tuđe podrume, ubacivao lopate uglja u peći, jeo poslednju veknu hleba gledajući na studente Prinstona i nebrojeno puta bio prevaren. Ali ono što je svemu navedenom bila poveznica, jeste to što su Pupinove oči „žudno čeznule za svakodnevnim izlaskom sunca“, za razliku od mnogih čiji su pogledi bili okrenuti „ka zalasku sunca, čija slava je već davno izbledela“. Drugim rečima, čak i kada je kupio pitu od koštica ili kada mu je ukradena pečena guska, Pupinov pogled bio je uprt ka budućnosti. I to je ono što ga je na primarnom nivou činilo inovatorom.
Počev od najranijeg detinjstva, naš poznati fizičar u svemu je video fragmente nauke. Bilo kroz zarivanje noža u zemlju i lupkanje prstom o njegovu dršku kako bi se zvuk dalje prenosio, ili kroz proučavanje zvezda na noćnom nebu – Pupin je sve vreme maštao o budućnosti. Iako je, godinama kasnije, završio studije na Kolumbiji, Kembridžu i doktorat u Berlinu, ono što je sve vreme ostalo uz njega, bio je divan, liričan odnos prema majci, rodnom mestu, književnosti, poeziji i nauci.
Da, Pupin je s jedne strane, uspevao da objasni naučne činjenice kroz stihove čuvenih pesnika, kao i onih opevanih na idvorskim poselima od strane Babe Batikina koji je često ispevao pesme o Kraljeviću Marku, dok je s druge strane, njihovo uporište tražio u delima čuvenih naučnika poput Maksvela, Faradeja i Lagranža.
Zanimljivo mi je bilo kako je Pupina život sputavao tačno u onim momentima u kojima bi se nazreo tračak samoljublja ili sujete u njegovom karakteru, da bi se, promenom pogleda na svet ili usporavanjem tempa, vratio u kolosek i zaključio da „sudbinom jednog naroda, jedne države, ne upravljaju prolazni napori jednog, pa čak ni nekolicine izvanrednih ljudi u izvesnim istorijskim razdobljima, već neodoljiva moć tradicija tog naroda“. I zaista, koliko god obrazovanja stekao, ljudi upoznao ili sveta obišao, Pupin se uvek vraćao običajima svoje domovine, koja je za njega bila sigurna luka, sigurno mesto.
I sama autobiografija pisana je jezikom koji je pratio Pupinov razvoj kako na psihičkom, emotivnom, tako i na naučnom planu. Iz tog razloga, prva polovina knjige obiluje tradicijom, lirikom prema majci, anegdotama iz školskih dana, rodoljubljem, strahom „sitnog“ čoveka naspram ogromnog sveta, dok je druga polovina pisana izrazito stručnim, naučnim, pomalo i hladnim jezikom. Međutim, čak iako nisam vična fizici, hemiji i matematici, Pupinovo pripovedanje o protonima, neutronima, naizmeničnoj struji, rezonatorima, kalemovima itd. nimalo me nije ugušilo, a iz razloga što je iz svake napisane rečenice isijavala blagost njegovog karaktera i iskrenost kojom je pristupao svom radu.
Jedino što mi se nije dopalo, posledica je kolizije između Pupinove opčinjenosti Amerikom i mog stava prema ovom kontinentu, koji, baš kao i čovek kog je Pupin upoznao prilikom utovara uglja, gospodin Bilharc, doživljavam kao „realistički materijalizam“ čija posledica je sve dublji i dublji pad „kroz otvore ugljenih i železnih rudnika, u mračne pećine crne zemlje“.
I za kraj, dva meni upečatljiva odlomka iz autobiografije
Prvi je kada se Pupin vratio u Idvor i svojim komšijama u par dana prepričao sve dogodovštine: ...“pričali su mi o rataru Gigi, koji ceo život nije izbijao iz Idvora dok nije jednoga dana otišao u jedno obližnje selo, desetak milja dalje od Idvora, na neki vašar Istog dana se vratio u Idvor, pa od tada za čitavih šest nedelja nije prestajao pričati o tom vašaru. – Zamisli samo, primetio je paroh, što bi taj sve znao pričati da je, kao ti, proveo devet godina u velikoj Americi!“
A drugi je isečak sa jednog saslušanja:
„Ko je, po vašem mišljenju, najveći fizičar u Sjedinjenim Državama?“ „Ja“, odgovori Roulend, ne predomišljajući se ni časka. To laskavo mišljenje o sebi Roulend je posle opravdavao time što je bio pod zakletvom da na sudu govori samo istinu, i ništa više ni manje nego istinu“.
Већини читалаца смета Пупиново претерано хваљење САД-а, али мислим да морамо његова идеалистичка схватања да разумемо и поштујемо. Ипак је у Њујорк допловио сувише млад и провео је живот у тој земљи када су се многе ствари одвијале другачије него данас.
Сматрам да је баш због те његове љубави према његовој другој домовини ова књига и добила Пулицерову награду. Али понављање мисли у књизи генерално му је слаба тачка, што ми не делује као материјал за било какве награде. После неког времена досади и стално враћање на успомене из Идвора, као и беспотребно и бескрајно спомињање понеких особа.
Осим тога и грозоморног ,,Талијиног" превода и правописних и граматичких грешака чији се број повећава сваком следећом страном, других замерки немам. Било је узбудљиво и мотивишуће читати чак и неисцрпне описе научних открића и појмова из области физике. Изгледа ми као да се трудио да та поглавља не буду сувопарна и неразумљива лаицима тако што је правио предахе убацујући понеку анегдоту.
Оно што је најдрагоценије у овом делу јесте то надахнуће које пружа читаоцу причајући му о сопственом искуству, али и то што нас је упознао са својом мајком и тако нам дао још једну личност за узор. Такође, морам да истакнем и то да је од свих његових идеја и критика за мене посебно важна свака која се тиче образовног система, који овде вечито срља у понор, а спас му могу бити овакви људи и њихова дела.
The first half of the book, dealing with Pupin's life, is a very interesting autobiography. It includes his childhood and the hardships of a life as an immigrant. It was easy to read and I was soon amazed by all his accomplishments. The second half of the book is, however, more focused on his work and included more studious approach, and I believe it would be more difficult to follow for a person without knowledge of this field of work. He did try to simplify his scientific discoveries, but I found the first part much more enjoyable.
Uživao sam kao u malo kojoj knjizi, ne samo ove godine. Nije joj trebala nikakva književna nagrada jer se njen kvalitet ogleda u svemu osim u teorijsko književnom smislu. Ne pati od viška očiglednog spisateljskog kvaliteta, diše racionalnošću koja je obložila divno iskrenu introspektivnu priču sa genijalno posloženim razvojem velikog uma i malih misli koje su do kraja postale velike. Nezaobilazno štivo ako vas ikad zasvrbi zašto je Amerika ono što jeste, grandiozna zemlja.
Absolute favourite! As researcher and engineer in telecommunications myself, I fell in love with this book. What a wonderful read to accompany Prof. Pupin in his adventures and developments into a self-made man of science in the early XX century. From a simple farmer from a little town in Serbia, he found his own way into the circles of the very own Helmholtz, Rayleigh or Hertz. A fantastic storyteller, Prof. Pupin delves also into more philosophical questions as of the role of science in society and progress, with exquisite sensitivity. Highly recommended!
Pre nekoliko godina sam prisustvovao izložbi posvećenoj Mihajlu Pupinu koja je bila sjajna. Ona me je inspirisala da pročitam ovo delo koje je nagrađeno i Pulicerovom nagradom. Mihajlo je definitivno bio veliki naučnik, veliki i patriota, mnogo je zadužio ovu zemlju u svakom smislu. Ipak pomalo me je razočarala tolika idealizacija Amerike da mi je i jasno zašto je dobio nagradu. Ovo delo je, koliko sam čuo, dugo bila obavezna lektira za američke đake, ako nije i dalje i sjajno štivo za ispiranje mladih mozgova o američkom blagostanju i demokratiji. Čudno mi je da čovek kaže kako američku nauku vuče idealizam, a ne materijalizam, a opet s druge strane je morao braniti na sudu svoje patente od svojih kolega koji su pokušali da ih prisvoje i obogate se na tuđoj muci. Čudno je i to da mu je veliki prijatelj bio niko drugi do Tomas Edison koji je sve samo ne oličenje jednog idealiste. Valjda je i to razlog zašto, među gomilom spomenutih naučnika u knjizi nema pomena ni reči o Nikoli Tesli (tek se na jednom mestu posredno spominje doduše), a posvetio je dobar deo knjige upravo značaju naizmenične struje, koju je Edison u početku minirao da bi lansirao svoj projekat. To je Pupin suptilno prećutao. Suptilno je prećutao i sve ozbiljne mane sa kojim suočavalo američko društvo. Eto, to je veliki minus knjige, a opet sa druge strane i razlog da dobije nagradu. Možda i nije prikladno suditi mu sa ove distance jer je on pobegao iz jedne učmale i zaostale zabiti, ugnjetavane od strane habsburške monarhije gde ništa nije mogao videti osim teškog seoskog života. Došao je u zemlju koja je bila puna nebodera, ekonomski gigant i to je sigurno ostavilo snažan utisak na njega. To je bilo vreme velikih promena i velikih istorijskih događaja, SAD postaje centar sveta,ipak mi je pomalo neočekivano da nije primećivao negativne strane života u Americi. Ili jednostavno nije želeo o tome da piše.
Nakon Tesline biografije red je bio da pročitam i Pupinovu. Pupin je svoju biografiju sam napisao pa odmah na početku moram reći da sam malo razočaran jer Pupin Teslu nije uopšte spominjao u njoj. Očigledno da je između ova dva velika naučnika bilo nekih nesuglasica. Nego da se vratimo ovoj knjizi. Pupin je svoju biografiju napisao maestralno, kao pravi književnik. To ne treba da čudi s obzirom da je on u početku svog obrazovanja bio dosta privržen književnosti i veoma dobro je znao latinsku i grčku književnost. Poslije i Pupin sam navodi da je samo mala nijansa prevladala da se opredjeli za prirodne nauke. Fino nas vodi od svog djetinjstva i odrastanja u Idvoru do odlaska u Budimpeštu pa do odlaska u obećanu zemlju Ameriku. On nam to opisuje na veoma lijep i detaljan način. Poslije snalaženja i uspjeha u Americi vodi nas nazad u Evropu i opisuje svoje usavršavanje na vodećim Evropskim univerzitetima. Na kraju vodi nas opet u Ameriku i opisuje nam svoj, ali i razvoj nauke u Americi. Kako Pupin to sve fino opisuje i prikazuje možete čitajući da osjetite i doživite kakav je život bio u to doba, kakvi su pogledi bili na obrazovanje i nauku i u potpunosti se upoznate i sa njegovim životom i radom. Ipak na kraju meni se baš nije svidjelo kako je završio svoju biografiju pokušavajući da dočara i uzdigne naučni idealizam u Americi. Mene je malo taj dio na kraju razočarao. Inače uživao sam u čitanju o životu ovog velikog naučnika. Mislim da je on možda po negdje i pretjerao u hvalisanju ali ipak ova knjiga zaslužuje odličnu ocjenu. Sve preporuke.
With the utmost respect for Mihajlo's life and his remarkable contributions to humanity, I find myself unable to rate this book higher than three stars.
The first part of the book, which details his early life in Idvor, is truly captivating. His experiences traveling abroad for the first time—from his journey to Prague and later to the United States—are particularly inspiring. The way he confronted challenges upon arriving in New York, penniless and without a clear plan, serves as a powerful testament to resilience and determination. His courage and unwavering confidence are truly admirable.
I was particularly moved by his heartfelt description of his mother and the profound influence she had on his success. Her pivotal role in shaping one of history's greatest scientists is beautifully portrayed.
However, the second part of the book, which delves into his studies in Berlin and his scientific pursuits, is far more challenging to follow unless the reader has a strong background or interest in science.
Additionally, I found the portrayal of the United States overly idealized, with little acknowledgment of its complexities or flaws. The near absence of Nikola Tesla, mentioned only indirectly, was also disappointing.
As the book progressed, my enthusiasm waned, and I found myself less engaged with each passing page. That said, the first 100 pages are exceptional, far surpassing the quality of the remaining 200, and are well worth revisiting.
When I undertook the #pulitzerprizereadingchallenge , I knew that I would encounter biographies about obscure people. In #fromimmigranttoinventor by #michaelpupin , I encountered one such person who affects me every day, having been a pioneer in radio and wireless electronics as well as #xray who took theories advanced by prior scientists and made them functional.
Having arrived in #newyork from #serbia in the 1870's with no money and no command of the English language, his experiences as a #shepherd on the frontier of the #ottomanempire taught him practical lessons that inspired his command of English, acceptance to #columbiacollege and rise to #cambridge and #universityofberlin which put him under the tutelage of the era's most brilliant scientists. This aided him in his discoveries and the founding of the U.S. #nationalacademyofacience that helped America win World War I.
A surprisingly fascinating read about an unknown mentor.
Не могу да преболим део кад је кренуо у свет по први пут и кад су му први људи које је упознао украли гуску коју му је мама пажљиво припремила да има за пут. То је било све што је имао од хране у том моменту плус што је био тотално сам и шворц.
... I ako na casovima fizike nisam bila bas neki aktivan djak ova knjiga me je probudila, zainteresovala i odusevila. Ali ponajvise ono sto greje su opisi Majke. ...
Inspirational book about a Serbian boy who climbed the leader of knowledge end science to deserve the respect of all well known and respected people of late 19th and beginning of 20th century. Pupin's great inventions have brought the end of WW1. He was one of the best known professors of University of Columbia, New York, to become one of the legends of this institution, but yet a man who has never forgotten his Serbian roots.
This is a beautiful, exciting, empowering and impressive life story of an important scientist, one of the inventors of the radio. Everyone should read it, especially the young people dicouraged by many obstacles of the modern world.
Seeing how (auto)biographies make me hate people I once wanted to know so much about, it's no surprise I'm not the biggest fan of the genre. The only reason I picked this book up in the first place was because I couldn't choose between two fictions. Well, that and I paid for it so it was just the matter of time before I read it. That being said, I am glad I did (pick it up).
The story that Dr Pupin tells in "From Immigrant to Inventor" is a personal one. From his childhood to 1920s everything that he did, and, of course, the way he presented it, managed to convince me that life with hardships is not worse than the one "behind the pink glasses". If anything, it's the hard times that sometimes produce the absolute best of stories.
Something I think I never did is cry over a book. However, the 10 year old Mihajlo Pupin's disappointment in people and friendship, or what he thought it could be one, brought tears to my eyes with ease. For those of you wondering, I am talking about the duck incident.
Unfortunately, he didn't stick to the story-telling concept the whole time and thus 4 stars rate. Parts where he talks about his excitement over science are fine, however bold of him to think he can explain it to me so I understand them. Curse of the great mind I suppose.
All things considered, do not dare to skip this book - next to a number of lessons in physics (that you may or may not find interesting), there are also some things about life that it can teach you.
This is a very important book because as an autobiography it gives the reader a lot of life lessons. The first part about the author's childhood was absolutely lovely! It had brought me to tears several times and feels super honest and emotional.
The middle part is kind of immigrant diary, but with a twist, because author enlightens the reader how to stay true to values and how to stay flexible but still keep the course in the big picture. I loved also how the author explains some science experiments in a simple and understandable way. You could tell he was a good teacher.
In the last part Pupin explains a lot of science, but also gives credit to a lot of other scientists (not only here, but here in particular) and in the very end the story gets a bit convoluted and dry because it gets bloated with many thanks to many people. I think this part could've been reduced to 20% and still keep the spirit of the story. This is the only reason why I give it 4 stars instead of 5, because this is still an awesome book.
And yeah, he was a huge fan of USA. The reader must put this in the historical context in order to stay interested. From any other author or era I'd be put off by this. I have nothing against the country, but I have enough material about it already elsewhere.
This entire review has been hidden because of spoilers.
Књига је одлична мотивација за све младе људе, а прије свега студенте, како техничких тако и других наука. Невјероватан је пут развоја и висине које је Пупин успио дос��гнути, а поготово у 19. вијеку и из мјеста у ком је рођен. Оно што ми се није свидјело у књизи је други дио, који је поприлично сухопаран. Помињу се доста пионири у науци али и Пупинови савременици, о којима, тек о понеком нешто знам. Тај дио књиге је писан више као извјештај и новински чланак него као роман, а такође захтјева и одређену дозу техничког знања, па је из тог разлога заморан. Трећи дио књиге је највише посвећен филозофији науке.
Pupin je definitivno imao talenta za pisanje i istaknutu moć zapažanja. Prva polovina knjige je bila izuzetno zanimljiva i čitljiva. Međutim, u drugom delu kreće sa velikim brojem tehničkih detalja, što laiku nije lako za praćenje. Knjigu je počeo kao srpski nacionalista, a završio je sa dobrom dozom nepoštovanja prema svom narodu, i postao pravi američki nacionalista koji je idealizovao sve američko. Iako mu odajem priznanje kao piscu, moram da kažem da nisam oduševljen njegovim ljudskim kvalitetima - delovao mi je previše sujetno na mnogo načina. I sama činjenica da mu je Edison bio veći prijatelj od sunarodnika Tesle, možda nekome nešto znači.
An excellent read! Pupin was a prolific writer and even though I read the version translated to Serbian, I very much enjoyed his writing style. I might revisit the original book in English some time in the future.
He managed to make his (already interesting) life into a compelling story, with vivid descriptions of American and European life in those times, with a wonderful ending on science and its importance for the society and the individiual. I am so glad to have found this inspiring book.
Neverovatno sa kakvom lakoćom je čovek isoisao svoju biografiju.
Rečenica koja je ostavila neverovatan utisak na mene, a izrečena od njegove majke koja nija znala da čita i piše: ,,Dete moje, ako toliko želiš da pođeš u svet, o kome si toliko slušao na ovim našim poselima, moraš potražiti još jedan par očiju, oči za čitanje i pisanje. Znanje, to su zlatne lestvice koje nas vode u nebesa; znanje je svetlost koja obasjava naš put kroz ovaj svet i vodi nas u život budućnosti, pun neuvele slave."
Jako zanimljivo na toliko mnogo nivoa. Priča o tome kako jedna kultura može oplemeniti drugu bez da je omalovaži i uništi. Često ignorišemo licemerje kulture sa kojom se identifikujemo, a u drugim kulturama vidimo samo licemerje. Lako je suditi istoku i zapadu, ali Pupinov život je lep primer nekoga ko je uzeo najbolje iz oba. Mislim da taj istok i zapad više ne postoje. Dobrodošli u globalnu kulturu...
Our Mihajlo Pupin wrote the book about his life- he was one of the greatest scientists from Serbia who lived and worked in the USA. I found so much love and respect for our country in his words in the book. Although I didn't understand his work about physics, I was amazed by his life. One of the best books for sure!
Prvi dio: Odličan! Djetinjstvo, porodica, majka, selo, škola, crkva, svi odnosi dobro prikazani i povezani.
Drugi dio: Ni Titanik nije ovoliko duboko dno dotakao. Prava gnjavaža sa poslom, učenjem i istraživanjima. Možda i ne bi bilo toliko loše da ima bilo kakve emocionalne obojenosti.
Dobra knjiga,neverovatan život Mihajla Pupina..drži pažnju do dela kada se previše fokusira na naučni deo,koji je teško ispratiti ko nije u nauci..da nije bilo toliko opisa naučnih eksperimenata i teorija bila bi petica. Svakako treba je svako pročitati :)