Draga Rujana,

Prije 3 godine sam odlučila spakirati sve svoje stvari u 2 kovčega i otisnuti se u nepoznato. U svom rodnom kraju, u koji sam se vratila nakon studija sam bila nezadovoljna sa svim i svačim, osim sa poslom. Razočarenja na ljubavnom planu su se nizala, udarci su me izjedali sve više i više. To je bio glavni razlog odlaska u nepoznato.

U nepoznatom sam se dobro snašla na poslovnom planu, ali ljubav opet čista nula. Međutim, odlučila sam poklanjati više pažnje sebi i svojim željama i potrebama, ugađati si na sve moguće načine, što je pridonijelo tome što sam zadovoljna sa sobom. Postala sam veselija, zadovoljnija, društvenija...sve dok mi netko ne pokaže da mu se sviđam. Tada ulazim u svoj oklop i ništa ne vidim, ne čujem, ne osjetim...

I onda dogodilo se ovo ljeto. Odem u svoj rodni kraj, bez ikakvih očekivanja, tek na odmor. Sretnem dečka kojeg poznajem iz djetinjstva, po ponašanju mi se učinilo da se zbunio što me uopće vidi...ali taj zaključak stavim sa strane i dogovorimo se za popodnevni odlazak na plažu. Odlično, mislim, barem ću se družiti sa nekim koga odavno poznajem....

Međutim, ponašanje ga odaje...nije baš prijateljsko...ali to i dalje stavljam sa strane. Druženja se nastavljaju svaki dan, rijetko u većem društvu, češće nasamo. Kroz priču mi je rekao kako sam mu se oduvijek sviđala, svakog mog dečka je znao i koliko su mi veze trajale.... nije bio napadan, priznajem, ugodno me iznenadio.

Nakon 5-6 dana svakodnevnog i intenzivnog druženja proveli smo noć zajedno. Nisam htjela razmišljati ni o čemu, već samo uživati. U svakom našem zajednički provedenom trenutku osjećala sam se predivno. Dao mi je do znanja djelima da mu je stalo, ali riječi na tu temu nije bilo. Jednu večer smo se raspričali o svemu i svačemu, nekoliko puta me pitao kada će doći kod mene, rekoh kada god želiš....

Odredio je 10. mj., što mi je i u redu s obzirom na njegove obaveze. Nakon pete provedene zajedničke noći, dok smo uživali u ljetnom zvjezdanom nebu, pitala sam ga što smo mi sad. Između poljubaca mi je rekao da ćemo vidjeti do slijedećeg susreta, jer da je ovo druženje malo bilo preintenzivno za donošenje ikakvih zaključaka, uz komentar da misli je to u redu, i tražio je moj potvrdan odgovor na to. Potvrdila sam, a to je bio trenutak kada sam jedva suzdržavala krik. Opet.

Ljeto je došlo kraju, ja sam se vratila svojoj kolotečini. On je ostao na jugu, svoj na svome. Desetak dana smo se čuli, dopisivali SMS-om, ne nekog posebnog sadržaja...a onda - muk. Na moj jedan SMS odgovorio mi je tek sutradan, i to onako bezveze. Nisam odgovorila i od toga je prošlo 4 dana.

Bijesna sam. Na sebe što sam si dopustila da čekam nekoga da se javi. Onda se prisjetim predivnih osjećaja dok sam bila s njim, a koje je on izazvao svojim maksimalnim poklanjanjem pažnje meni. Poželim ga zvati, javiti mu se... pa onda opet ne. Sada je pitanje: preokrenuti misli na nešto sasvim drugo, a doći će taj 10. mjesec kad-tad, pa kada dođe - sve ćemo riješiti u četiri oka...ipak, takav je bio dogovor, zar ne, koji sam šutke prihvatila?! Ili ga skroz zaboraviti, a ostaviti uspomenu samo na jedno divno ljeto i avanutricu?

Pozdrav,

D.


Draga D.,

Prije svega mi je žao što ti nisam mogla odmah odgovoriti, pa je, eto, listopad već iza ugla…

Zato mislim da bi, ako si već do sada čekala - trebala izdržati još malo, jer načelno nemaš puno više toga za izgubiti.

Iz tvog mi se maila čini da si prilično emocionalno zaključana osoba, što je, pretpostavljam - posljedica razočaranja koja si doživjela na ljubavnom planu. Na žalost, o prirodi tih ljubavnih veza ne znam ništa, ali očigledno si u međuvremenu u Nepoznatom donekle ipak povratila samopouzdanje, pa si u rodni kraj došla opuštena jer si mislila da znaš što te čeka...ništa.

Jedan moj prijatelj bi to nazvao gay bar sindromom. Naime, imao je teoriju – koja se pokazala točna – da je žene najjednostavnije 'zbariti' u gay baru jer to uopće ne očekuju i potpuno su opuštene. Naravno, jasno ti je da je i on jednoga dana skupio prnje, otišao u Nepoznato (baš kao i ja) i tamo harao po gay barovima. Ovdje bi prije dobio ciglu u glavu na izlazu nego što bi našao opuštenu lovinu, dok je tamo jednom – skoro dobio po glavi zato jer je pokušao uletjeti među – dvije lezbijke. Znam, jer bila sam tamo i na svoje oči se uvjerila kolika gomila prekrasnih hetero-djevojaka (najčešće manekenki) tamo leluja u prozirnoj odjeći ludo se zabavljajući sa svojim gay prijateljima - frizerima, stilistima, fotografima i sličnom ekipom. Ali taj prvi put – on se zalijepio baš na dvije pogrešne djevojke. Međutim, naučio je lekciju i nastavio haračiti sve dok mu nije došla glave jedna manekenka koja se došla malo provesti sa svojim frizerom. Opušteno, naravno.

Sada imaju dvoje vrlo lijepe i slatke dječice i jako se smiju što ljudi čudno reagiraju kada im odgovore na pitanje 'E, a gdje ste se vas dvoje upoznali?'

Tako si se i ti opustila na plaži, s poznanikom iz mlađih dana koji ti možda nikad prije nije bio baš jako napet, pa ti je to još više odgovaralo jer si očekivala društvo bez komplikacija, a kad tamo….

On se možda malo proljepšao, možda nikada nisi prije s njim niti pravo razgovarala pa si se ugodno iznenadila što ima i nešto za reći, zatim ti je poškakljao ponos time što je sve znao o tvom ljubavnom životu….i….pala si kao zrela kruška! Uostalom, zašto ne? Ljeto, sunce, more, pažnja – pa ženo, bila bi robot, kiborg, željezna lady, da nisi.

Naravno, logično je da želiš da ono u čemu uživaš vječno traje, ali na žalost – sve što nam se događa, sve što imamo i sve što osjećamo je prolazno….Pa sve da ti je rekao da te sutra čeka kod matičara, mogla mu je pasti cigla na glavu. Hoću reći – ne možeš zauvijek živjeti u strahu od prepuštanja, jer ćeš puno toga – propustiti!

A što se tiče onog razgovora, vrlo je moguće da je tip bio iskreno zatečen vašim odnosom i zbilja nije znao što da radi/kaže, ali je isto tako moguće da je htio samo odgoditi trenutak istine i pustiti da se odnos razvodni ili pak vidjeti hoće li mu se još s nekom 'posrećiti' do kraja ljeta – teško je reći, ali nije niti toliko važno. Važno je da se ti ipak ne bi trebala u takvim situacijama bojati izreći svoje mišljenje i ne bi smjela zatomljavati krikove u sebi – em zato što stvaraš sama sebi unutarnju napetost, em zato što bi možda mogla djelovati nezainterestirano ili pak pretjerano pomirljivo….a izgleda da takva nisi, jer sada ne bi bjesnila.

Naravno, ja te ne poznajem, a iz tvog maila nisam ništa saznala niti o njemu osim da te već dugo promatra izdaleka i da možda radi u turizmu jer je slobodan tek u listopadu (to se sad ja igram Mentalista), ali – po mom mišljenju, igranje igrica je za one zbilja mlade koji tek upoznaju svijet.

Ako želiš živjeti hrabro i ispunjeno, budi iskrena prema sebi i ljudima oko sebe – to jest teži način, ali dugoročno – okružiti ćeš se kvalitetnijim ljudima i izgraditi kvalitetnije odnose nego oni koji ne govore što misle, već ono što smatraju da se od njih očekuje….a poslije pate.

Dakle, drugi puta reci – 'Ne želim čekati, želim znati na čemu sam (pa ti vidi da li ti se takva sviđam ili ne)!'

I na kraju - pričekaj listopad, ali razmišljaj o svemu kao o lijepoj ljetnoj avanturici. I nipošto ne gubi samopouzdanje, ma što se dogodilo - jer ti si u životu već napravila nešto za što mnogi ljudi uopće nemaju hrabrosti, iako bi željeli. Uzela si 2 kofera i sama otišla u Nepoznato! Zato nema toga što ti ne možeš, samo vjeruj u sebe.