Rujana Jeger's Blog

Draga Rujana,
nakon puno razmišljanja odlučila sam te tražiti savjet. Pa da krenem, dobra sam studentica, u ranim dvadesetima, iza mene je svježe prekinuta veza duga 4 godine. Sve do nedavno, nisam vidjela nit shvaćala da sam ja u toj vezi zapravo zarobljena neprestanim nadzorom, što mobitelom, što osobnim prisustvom bivšeg. O izlascima s curkama da ne pričam.

Nema šanse, a da on nije negdje blizu mene, postalo je to sve opsesivno ponašanje. Odlučila sam tome stati na kraj tek kad sam upoznala dečka koji je stariji od mene koje 3-4 godine i koji me na prvu očarao i dao mi hrabrosti da to sve raskinem, i koji ne krije da želi nešto vrlo ozbiljno sa mnom. U očaju i nemoći suvislog objašnjavanja samog razloga prekida, spomenula sam bivšem da postoji treća osoba, i preko toga mi je bivši htio prijeći, moleći samo da ga ne ostavim, bila sam uporna i raskrstila sve. Za osvetu je počeo pričati, pošto smo u malom mjestu oboje, da sam ga prevarila i da ga tko zna u biti koliko varam i što sve ne, što je naravno izludilo prvo mene (jer nisam neka problematična osoba) i naravno moje roditelje koji su ga rado primili u kuću, kao i cijela obitelj. Mojim prijateljima govori da me želi izluditi psihički, da mi se osveti a meni šalje poruke da me još voli, da razmislim i slično...

Ja samo želim da se makne iz moga života s opsjedanjem nakon svega, i želim započeti nešto s ovim starijim dečkom. Znam da nije uredu skakati iz veze u vezu, ali nakon sve te strke, shvatila sam da je moja ljubav prema bivšem u biti davno splasnula, da nije bilo ničega osim puke navike. Sad me zanima tvoje mišljenje po pitanju i bivšeg i "nove veze", i da li i kako to reći roditeljima jer oni još nisu za to da ulazim već u nešto novo... Oni za njega znaju, da mi se sviđa i sve ali opet... Ja nisam osoba koja previše ulazi u neku polemiku s ljudima, radije se povučem u sebe nakon neke kritike, valjda to primam previše k srcu... Molim te za savjet, jer ću valjda pukniti! Hvala!

Draga Bezimena,

Moraš se naučiti boriti za sebe.

Razumijem da nisi konfliktna osoba, pa ti je zato bivši i mogao raditi to što je radio – nadzirati te kao STASI istočne Nijemce. Naime, ljudi točno znaju što mogu drugima raditi, pogotovo oni s patološkim crtama. A on ih definitivno ima – a to da te želi istovremeno izludjeti i natjerati da mu se vratiš, to spada u psihološki rat. E sad – ako mu tvoji prijatelji i rođaci povjeruju, onda tko ih šljivi – nisu te vrijedni. Ne može on tebe isterorizirati na povratak, zar ne?
Zar ne?
Ne?
Nadam se da ne.

Razumijem da ti je bilo lakše reći mu da si se zaljubila u drugoga – to ljudi najčešće lakše procesuiraju (kažu sami sebi da je to stvar sudbine) nego kada im kažeš, na primjer; «ostavljam te jer nemaš svoju slobodnu volju a ja ne mogu živjeti s takvom osobom» kao što je jedan moj prijatelj napravio svojoj curi.

Ona i dan danas živi u uvjerenju da je našao drugu. A on samo nije htio ući u brak s gljivom koja nije u stanju niti odabrati film po svom ukusu. Tako je i u ovom slučaju vjerojatno bilo lakše reći da postoji drugi, nego čovjeku objasniti da je patološki slučaj kontrolfrika koji te skoro ugušio i da ti to više ne možeš i ne namjerevaš trpjeti. Ali u jednom trenutku moraš prestati tražiti izgovore i ljudima reći istinu.

A istina glasi ovako: «Dragi mama i tata, dragi prijatelji, da - našla sam drugoga zato jer je prvi bio patološki kontrolfrik zbog kojeg nisam smjela s prijateljicama izaći van četiri godine, a kamoli mrdnuti bilo kuda bez njega i na kraju me je svojim ponašanjem upravo otjerao u ruke drugome. Odnosno, dogodilo se upravo ono čega se on bojao i to zato jer se toga patološki bojao.

Molim vas da mu ne vjerujete ma što da vam priča jer ga nisam varala, a uostalom – i da jesam, to je moj i njegov problem a ne vaš. Ako me volite, prihvatiti ćete novonastalu situaciju.«
Ova emocionalna ucjena na kraju je podla, priznajem, ali u većini slučajeva učinkovita.

I na kraju te molim da razmisliš što znači biti nekonfliktna osoba, odnosno osoba koja izbjegava konflikt ako ga izbjegavaš po svaku cijenu, mogla bi završiti kao one pretučene žene koje nikome ništa ne govore zbog straha od reakcije okoline pa ostaju sa svojim partnerima sveudilj izbjegavajući konflikt, pa svejedno na kraju završe po skloništima, ubijene ili na neki drugi opskuran način.... naravno, malo pretjerujem da ti utuvim u glavu da ne možeš zauvijek izbjegavati bilo kakve konfrontacije – mislim, možeš – ali ćeš iz većine situacija izaći kao gubitnica jer će ljudi skužiti da si popustljiva. To što si ti možda popustljiva ne radi straha od nekoga ili nečega, nego iz žalje da nekoga ne povrijediš, postaje manje važno. Ljudi će te početi doživljavati kao slabičicu (ženski rod od slabića?) i to će znati iskoristiti. Samim time, što ti više budu nametali svoju volju, to će te manje poštovati…. Kužiš kuda to ide?

Jer jedna stvar je izbjegavati konflikt, a druga je stati iza sebe i svojih želja i pokušati taj konflikt razriješiti uz minimalne gubitke - kao što si ti sada, recimo, učinila.
Naravno, posljedica ipak ima i moraš s njima izaći na kraj uz pomoć svojih bližnjih, a ne potajno. A za to ipak moraš iskomunicirati istinu. I makar koliko oni voljeli tvoga bivšeg trebali bi doznati kakav je on zapravo bio prema tebi, a ti si ta do čije sreće bi njima trebalo biti uistinu stalo. Što ne znači da im se trebaš opravdavati zato što imaš novog dečka – jer ako su normalni, trebali bi biti sretni kada si ti sretna i tužni kada si ti tužna. Ista stvar vrijedi i za prijatelje.

A ako nije tako, onda ne vidim uopće čemu čamiti dalje u tom malom mjestu... svijet je velik i možda naizgled zastrašujuć, ali jednom kada se otisneš, zauvijek će ti se promijeniti perspektiva. I kao što kaže crtež dvije pokisle mačke stisnute ispod jednog malog kišobrana koji mi je jednom davno teško bolesna majka donijela iz Amerike (gdje je njezin pradjed dvadesetih otišao trbuhom za kruhom i radio na dokovima New Yorka deset godina da bi se vratio u domovinu i izgradio zgradu u velikom gradu koju su mu poslije nacionalizirali oni za koje se udala njegova unuka, ali to je jedna sasvim druga priča) – elem, kada mi je teško uvijek se sjetim te dvije mačke i natpisa koji glasi: «Jednoga dana kada budemo bogati i slavni, sjetiti ćemo svega ovoga i smijati se!»

Dakle, kada se sjetim kako sam se tada osjećala, te realnosti u kojoj sam živjela, danas mi je nezamislivo da sam iz toga ikada isplivala i da – smijem se.
I tebi želim isto.

Rujana,

imam problem... Volim debele cure. Naime, ovako - imam super curu, ona je fakat komad i jako ju volim i sve štima.

Čak sam ju i zaprosio i nagodinu bi se trebali ženiti. Nije ona sad nešto premršava kao one jadnice s modnih časopisa i revija, nego ja jednostavno maštam o baš debelim ženama.

Jednom sam imao curu koja je bila XXL i svi su me zezali, a u krevetu mi je bilo super s njom. Ona se odselila sa starcima i izgubili smo se iz vida, a to je i normalno, bili smo jako mladi.

U početku veze s mojom budućom imao sam avanturu s jednom malo starijom ženskom koja je bila udata i jako debela i ja sam se s njom tako dobro seksao... A onda mi je rekla da moramo prestati da joj muž ne dozna jer bi 'ubio boga u meni', tako je rekla... Nisam htio da joj se nešto desi pa sam je prestao zvati.

I sad bi se ja trebao ženiti, sve ide kao u reklami, ali u krevetu bi - nešto 'jače'.

Što sad?

Davor


E, moj Davore, za početak – O KAKVOJ TI ŽENIDBI PRIČAŠ??!!

Kao prvo, nije fer živjeti u laži – nisi se još niti oženio, a već si varao svoju curu – to ne samo da baš nije neka zdrava osnova za brak - ma koliko bila uobičajena u ovim (i mnogim drugim) krajevima, nego bi bila velika greška. Dakle stani i razmisli. Jer nećeš zaj… pardon, zeznuti samo sebe već i osobu koju navodno voliš i s kojom ti je život, kako si sam rekao 'baš kao u reklami'… E sad – postoje reklame i reklame – ima i onih za biološke septičke jame, ako se sjećaš slogana: 'Smrdi, smrdi, užasno smrdi!'. E pa tako će ti završiti brak ako ne raščistiš prvo sam sa sobom u čemu je u stvari problem. Ja vidim problem samo u tvojoj neiskrenosti prema curi, ali ti očito svoj život gledaš nekim drugim očima.

Naime, imam neki osjećaj da te gotovo pa sram činjenice što te privlače žene koje, recimo to tako – ne odgovaraju uvriježenim mjerilima ljepote. Međutim, osim što u tome nisi nipošto usamljen, nemaš se čega sramiti. Činjenica je da mnogi ljubitelji 'bolje da ljulja nego da žulja' (u daljnjem tekstu BDLJNDŽ – podsjeća malo na LGBTQ, a ovdje, vidjet ćete kasnije, alegorija ne završava) kategorije – imaju problema s pritiskom okoline. Samo da razjasnim - pod time ne podrazumijevam ono što osobno smatram normalnim ženama koje bi pedesetih godina bile smatrane itekakvim komadima, a danas ih se smatra gotovo pa debeljucama, nego žene s dosta više toga na kostima.

Naime, današnji ideal ljepote – vitka (a neki bi rekli i mršava) i prsata (bez obzira prirodno ili ne) žena je u zapadnoj hemisferi statusni simbol (barem među bijelcima, jer crnačka je kultura prigrlila guzu kao kult). Zašto? Zato što je zapadno društvo danas društvo obilja u kojemu je moderno biti vitak, jer je zdravlje i dobra forma pokazuju klasnu pripadnost – naime, nezdrava hrana koja deblja je ujedno i – najjeftinija. Gotova jela, smrznuti proizvodi, kruh i razni naresci, hamburgeri, gazirana pic´a itd – pa ti zbroji kalorije. No iz trgovine s bio proizvodima nije moguće proc´i ispod otprilike stotinu kuna za tri stvari, dok čovjek za isti taj novac može složiti ručak za četveročlanu obitelj koji možda nec´e biti nutricionistički savršen, ali c´e svi biti siti i veseli. Uskoro će vitkost i zdravlje biti gotovo isključivi prioritet imućnih ljudi.

Međutim, nije uvijek bilo tako – ako samo pogledamo povijest ljepote, postat će jasno da je ovaj današnji ideal moderan tek od kraja šezdesetih, kada ga je popularizirala tadašnja manekenska zvijezda Twiggy - u drugim povijesnim razdobljima ovaj je tip ljepote bio popularan u doba flapper girls i oslobođenja žena iz korzeta, te u srednjem vijeku u doba umjetnosti tzv. gotičkog stila kad je bilo moderno graditi i vitke i uske katedrale, a usput rečeno, vladala je i glad, kuga, dizenterija i ostale dijetne pojave. Elem da ne davim – mršavice kakve danas gledamo na modnim pistama te poluuhranjene djevojke s naslovnica časopisa moderne su tek jedno stotinjak godina ukupne ljudske povijesti, te samo u Europi… Sjeti se samo Rubensovih ljepotica - eto ti malo materijala za maštanje…

Dakle da su mnogi narodi svijeta kroz povijest – a i danas - debljinu smatraju ne samo lijepom i poželjnom vec´ i jednakim imperativom kao što je to u zapadnom društvu, nije nikakva tajna. Ja bih također za više od 99 posto manekenki propisala zakon po kojem bi po pisti morale gurati i stalak sa fiziološkom otopinom i glukozom, a možda i transfuzijom :-)!

Elem, da se sada vratimo na tvoj 'problem':

Kao što vidiš, nema baš ništa loše u tome što ti se sviđa ovaj ili onaj tip žena, ali ima u tome što varaš onu koju si sam odabrao - zato što nije tvoj tip! Pa zaboga, čovječe, nije ona kriva za to što nema dovoljno kilograma da te dovoljno seksualno privlači, prema tome, ne budi guzica prema njoj.

Uostalom, meni bi bilo baš zanimljivo saznati malo više o tvojoj curi, možda bi ona jedva dočekala da se može opustiti i maznuti sladoled svaki dan, krkati kolače i daviti se u kojekakvim masnim slasticama, ali misli da se tebi možda ne bi više sviđala ako se – udeblja? Ja bih na tvom mjestu malo ispitala kako se ona osjeća u vezi sa svojim tijelom, rekla joj da me privlače 'jače žene' (ali izvedi to taktično, tako ti šunke i kulena!), pa bih onda razmislila ima li neke šanse da taj vaš život s reklame postane malo manje televizičan, a malo više XXL (XXX?) - s druge te strane baš ništa ne sprječava da se počneš baviti kulinarstvom :-), pa pokušaš neupadljivo utoviti svoju dragu.

Naravno, šalim se.

Nego, vratimo se na onu moju kraticu BDLJNDŽ; nije li zanimljivo da se ljudi koji vole drugačiji tip ljepote sami smatraju manjinskom subkulturom (a pitanje je jesu li to zapravo) pa su počeli koristiti iste izraze kao i oni koji pripadaju LGBTQ osobama koje su isto tako manjinska (i to je pitanje koliko) skupina progonjena od društva?

Pa tako priznavanje drugima da vole BDLJNDŽ je 'izlazak iz ormara', za one koji to nisu u stanju kaže se da su i dalje 'u ormaru', dok se oni koji vole i mršavice i debeljuce nazivaju 'bisizuals' (neprevedivo, ali je namjerna asocijacija na biseksualce – ovo bi bili, recimo – biveličinci, ili možda zgodnije – biobimci?

No iako mislim da je prilično nepravedno ovako objektivizirati žene, bez obzira na veličinu, možda bi 'pansizuals' – panveličinci/panpbimci ili sveveličinci/sveobimci bilo politički korektnije…

Dakle, Davore, izađi iz ormara jer u njemu nema mjesta za onu ljepotu koja je tebi potrebna, a u međuvremenu pročitaj knjigu 'Fat: the anthropology of an obsession', a dok čekaš knjigu, našla sam ti i jedan vrlo zanimljiv tekst u Village Voice-u na tu temu, pa bih ti savjetovala da ga odmah pročitaš.

Između ostaloga, tamo se iznosi nekoliko najčešćih predrasuda zbog kojih je muškarcima poput tebe teško priznati svoje sklonosti. Pa kaže:

Predrasuda #1 – sklonost ka debelim ženama je fetiš

Da, muškarci koji ih vole imaju svoj tip. Ali imaju ih i oni koji vole mršave prsate plavuše – njihov je samo uobičajeniji, odnosno – trenutno društveno prihvatljiviji – barem u ovom društvu i sada, što, kako sam gore napisala – nije uvijek bio slučaj. Niti će uvijek tako biti, ako mene pitate. Osim toga, žene nisu objekti, već ljudska bića, prema tome, to nije isto kao i fetiš na kožnu odjeću, na primjer.

Predrasuda #2 – muškarci u stvari ganjaju debele žene jer su one lak plijen

Izgleda da ljudi misle da su debele žene poput kljastih zebri u krdu pa će ih lakše smotati jer ne mogu zbrisati kao one vitke i brze, a k tome potonje imaju više izbora. To je možda tužna činjenica, ali nema nikakvog utjecaja na prirodu privlačnosti. Ili vam nečija težina ne smeta, ili vam smeta, ili vas netko ne privlači bez obzira na kilažu, ili vas privlači, wtf?

Predrasuda #3 – muškarce koje seksualno privlače debele žene također seksualno privlače SVE debele žene –

A trebalo bi onda pitati muškarce koje privlače 'normalne' žene privlače li ih jednako SVE normalne žene? Ako su stariji od 20 i nisu seksualno isfrustrirani do bola, navjerojatnije će reći da to ovisi o puno drugih faktora koji se ne mogu izmjeriti krojačkim metrom niti izvagati. Uostalom, mene privlače muškarci s dužom kosom  – slijedom te logike, privlače li me SVI muškarci s dužom kosom, pa čak i Steven Seagal? NENENENENENEEEE!!!!

Predrasuda #4 – seks s stokilašicom je bolji nego nikakav –

To je otprilike kao ona – bolje ikakav seks nego nikakav. Kao što rekoh, ako čovjek ili žena nisu seksualno isfrustrirani, najčešći je odgovor NE. dovoljno je samo malo prokopati po arhivi ovog bloga pa postaje jasno da ta tvrdnja nema veze s mozgom.

Predrasuda #5 – lako je 'zbariti' debeljucu –

Iz iskustva muškaraca koji ih vole, na žalost ispada da debele žene najčešće pomisle da netko zbija šalu s njima jer najčešće nemaju samopouzdanja pošto žive u modnofašističkom društvu za koje su one antipod onoga ćemu bi svaka žena trebala, jel’te stremiti (eeee…..sjećam se i ja vremena kada sam se tako znala osjećati…bilo pa prošlo!). Osim toga, takve žene i same nužno pomisle kako je dotični muškarac sigurno fetišist jer zaboga – nitko ne voli debele žene, zar ne?

Sve u svemu, dragi Davore, prije nego uđeš u brak s bilo kim izađi iz ormara – možda ćeš se ugodno iznenaditi. A ako imaš još pitanja, odgovore ćeš po svoj prilici naći ovdje.

I na kraju, ispričavam se svima koji ne vole čitati duge tekstove, ali ima nekih tema o kojima mogu skribomaniti do besvijesti, kao što vidite.

A sad odoh nešto prigristi, izmučilo me ovo pisanje :-)

Draga Rujana,

dugo te čitam i staaaalno neki postovi o emocionalnim problemima, zato je moje pitanje izrazito seksualne tematike.

Imam 24 godine i spavala sam samo s dečkima s kojima sam bila u vezi i koje sam voljela. Doduše,imala sam neuspjeli pokušaj jednog pijanog studentskog one-night-standa, no to je jedna sasvim druga priča :)

Kao što rekoh, dečke s kojima sam spavala sam i voljela, tako da mi nije bio nikakav problem opustiti se u seksu, doživljavati orgazme, eksperimentirati s pozama, igračkama, dirty-talk-om i slično, no uvijek nakon izvjesnog vremena nastane isti problem.

Pijem kontracepcijske tablete, no u samom početku veze inzistiram i na kondomima, dok se ne uvjerim da svom dragom mogu vjerovati i da je "čist". Nakon toga odbacimo kondome (koje ni sama baš previše ne preferiram, ali hej, što se mora nije teško) i onda kreću muke. Ne znam kako da ovo uobličim da mi ne zvuči glupo i banalno, ali ne volim kad dečko svrši u mene. Iz nekog razloga mi se gadi, odbojno mi je, mrzim taj ljepljivo-cureći osjećaj poslije, osjećam se prljavo. To je čudno jer nemam problema s gutanjem prilikom oralca i spermom općenito.

Pričala sam o tome sa sadašnjim dečkom kojeg svršavanje u mene užasno napaljuje - pokušali smo ostvariti kompromis pa sam i ja popustila nekoliko puta, i svaki puta nakon toga se osjećala zgađeno, odurno i jadno. Vidim da i njega to pomalo vrijeđa i sama znam koliko uništava romantiku kad u trenutku kad bi trebali zajedno svršiti on mora izvlačiti alatku i prskati mi po leđima, prsima ili gdje već (nadam se da nisam pretjerano vulgarno-slikovita).

Pričala sam sa svim svojim prijateljicama o tom svom problemu, čini se da ga samo ja posjedujem i ne znam kako da ga se riješim. Što je najgore, ne znam ni koji je izvor toga jer sam inače izrazito negadljiva osoba. Koliko znam, nemam nikakvih seksualnih trauma iz djetinjstva.

Nadam se da imaš kakav mudri savjet za mene.

Travka


Draga Travko,

Mislim da uopće nije posebno važno zašto ti ne voliš da dečko svršava u tebe. Ne bih ja tu tražila psihološke uzroke ili se dovijala terapijskim metodama koje bi ti omogućile da ti curka sperma niz bedra dok se ti veselo smiješiš kao domaćica s reklame koja je upravo oprala bijelu majicu koje je njezino divno djetešce umazalo sladoledom od bitumena….

Po meni, u seksu je dopušteno i poželjno sve ono što oboje partnera usrećuje – prema tome, ako tebe ne usrećuje rečeno after-curkanje, nema nikakvog razloga da se tome podvrgavaš.

Po meni, možda si pogriješila kada (ako) si rekla dečku da ti se to gadi, jer ga je to možda na neku foru povrijedilo, no ako jest – onda je dotični prilično nezreo.

Dakle, ti si ta koja postavlja vlastite granice – ako ti se nešto ne sviđa, nemoj to raditi. Točka. A ako njemu nije pravo, neka si onda nađe drugu.

A to što ga to toliko napaljuje je možda baš zato jer je tebi to grozno, pa je to za njega možda neka igra moći, tko bi znao.

Međutim, ako ti je taj dečko baš tako strašno prirastao srcu i dobar i misliš s njime živjeti, te s osmijehom prati bijele dječje majice zamazane nekom kugom kao na rečenoj reklami, onda prvo razmisli o tome da bi bilo dobro te stvari raditi s nekim s kim se možeš bez prevelike drame dogovoriti oko banalnih a važnih stvari tipa tko svršava kamo….jerbo tokom vremena ćete u životu silom prilika imati i većih problema od toga, pa ako se on tako lako bude vrijeđao, nećeš daleko dospjeti u podjeli kućnih poslova, a da o važnijim odlukama i ne pričamo.
A ubuduće, stvar možeš riješiti i tako da še ševiš u kadi ili moru, pa nećeš niti skužiti dotičnu tekućinu, a možeš se poslužiti i vrlo jednostavnom laži – naime, ima nekih žena koje su alergične na spermu, a simptomi su svrab, oticanje sluznice i iritacija – prema tome, sljedećem partneru možeš servirati i tu priču ako ti je tako lakše (ali ne zaboravi da bi alergiju onda dobila i gutanjem, pa budi dosljedna jer inače nećeš biti uvjerljiva?)!

Ili mu možeš zatajiti da si na piluli i prakticirati coitus interruptus - ali ipak ga nemoj primjenjivati kao metodu kontracepcije, mislim da nas je jedno 5 milijardi od 7 tu zahvaljujući istom. Naravno, laž - pa bila ona i bijela, nije nikada dobar start jedne veze, ali mislim da je relativno bezazlena u odnosu na ostale laži koje su ljudi jedni drugima u stanju servirati na području seksa….

Kao glumljeni orgazmi, na primjer.

I još nešto – što to znači da koristiš kondome dok se ne uvjeriš da je partner “čist”? HPV često i dugo nema ama baš nikakvih simptoma! A kao što znamo, dotični virus vodi raku grlića maternice kojih 15tak godina kasnije.

Ako vodiš partnera na testiranje, to je vrlo mudro, ali nekako ne mogu zamisliti da bi se ovaj tvoj frajer dao testirati a da se ne uvrijedi, djeluje mi previše nezreo (oprosti ako griješim).

Uostalom, baš me zanima je li inače ikada liznuo svoju spermu, kad misli da je to nektar bogova koji je nezamislivo odbiti – u bilo kojem otvoru?

Bilo kako bilo, tvoje tijelo je samo tvoje i način na koji raspolažeš njime određuješ samo ti – ne tvoj partner, ne tvoja okolina, ne društvo, ne država i ne crkva. Još uvijek. Ti si gospodarica svoga tijela. Upamti to.

P.S. Moram reći da me ovo tvoje pitanje baš zaintrigiralo pa bih ovom prilikom molila komentatore/ice da budu korisni/e u svojoj anonimnosti i odgovore na par pitanja – ali iskreno:
1. bi li vas uvrijedilo da vaša partnerica ne voli okus sperme ili reagira kao Travka?
2. Smeta li vam okus sperme ili curkanje nakon seksa (žene)
3. jeste li ikada probali svoju spermu (muškarci)?

Draga Rujana,

Javljam se jer više ne znam što da radim.

U ranim dvadesetima godinama sam, uspješna sam na fakultetu, imam mnogo hobija u kojima uživam, obitelj koja me podržava, prijatelje, dobro izgledam, vesela sam osoba, naizgled vodim savršen život.

Ne smatram se velikom zavodnicom, ali uvijek sam imala ponude. Od svoje petnaeste godine imam dečke. Svakog dečka sam ostavila nakon što sam postala nezadovoljna u vezi. Međutim, dok sam bila u predzadnjoj vezi (koja je bila pri kraju s obje strane, iako, s obzirom da sam ja bila ta koja je prekinula, ispala sam najveća ku*ka), upoznala sam jednog dečka koji me potpuno osvojio. Pripadao je svijetu kojem sam i ja željela pripadati (nije tu bila stvar o interesima, nego je on jednostavno bio moj prototip muškarca s kojim želim biti) i u biti sam se prvi put bezglavo zaljubila.

Bivšeg dečka sam ostavila zbog njega (nije mi bilo previše krivo jer ni taj bivši nije bio presavršen da bi ga žalila). Taj novi dečko je bio stalno oko mene, trudio se i ja sam bila na sedmom nebu…

Naravno, dok me nije uhvatio.. Počeli smo hodati, ali ja sam se stalno osjećala manje vrijednom zbog njegovog ponašanja. Nije me uključivao u svoje planove, nikad me nije zvao sa svojim prijateljima (upoznala sam ih, naravno, i par puta izašla s njima). Nije stvar da se on mene srami, ili tako nešto, jer me u roku odmah upoznao i s roditeljima i s prijateljima, ali je ostalo na tome. Uvijek je on sebi bio na prvom mjestu. S obzirom da sam s vremenom počela osjećati jaku grižnju savjesti jer sam prevarila bivšeg dečka i ostavila ga, podsvjesno sam novog opravdavala jer sam to kao zaslužila..

On svaki vikend izlazi van sa svojim prijateljima (koji su naravno svi slobodni i prenezreli), dok se sa mnom viđa uglavnom kod kuće. Nema tu sad nekog barenja cura pa da on zato ne izlazi sa mnom nego s njima, to je više ona dječačka zezancija s prijateljima (tipa jackass) i oni su sebi najbolji i svi ostali su glupi. Često se sretnemo vani i ostanemo skupa. Znam i da me želi, seks nam je dobar, iako je i tu i tamo sebičan. Stvar je u tome da uopće ne poštuje moje želje, radimo uvijek sve što on želi. Bude me sram kad sve moje prijateljice izađu s dečkima, jer sam ja uvijek sama. Svi su mene počeli smatrati muškarcem u vezi jer ja naravno ispred svih glumim da mi popuno odgovara takva veza. On uopće ne poštuje moje prijatelje, ne želi izlaziti s njima.

Ne želim da me se krivo protumači, ja obožavam izlaske s prijateljicama, i ne smetaju mi njegovi izlasci s njegovim prijateljima, međutim, valjda bi bilo normalno da nekad zajedno izađemo. Nisam šutljivi tip, i svaki put kad 'zasere' ja isključim mobitel, ne javim se, pa on moli, plače, zove, onda mu se javim pa se izderem na njega, rečem mu sve što mi smeta, a on to sve tumači na način da ja želim od njega napravit papučara što nipošto nije istina. Naravno, kad shvati da neću preć preko toga, postane predobar, trudi se, naravno sve dok se sve na vrati u normalu.

Isto tako, prijatelje drži na tronu. Kako to obično biva, svi ti prijatelji su uglavnom sebični prema njemu, dok je on za njih spreman sve učiniti. Kad ga razočaraju, onda dođe meni plakati, ali vrlo brzo im sve oprosti.

Inače, u vezi smo sad već 3 godine. 3 godine uglavnom natezanja. Sve to je dovelo to toga da se ja osjećam manje vrijednom, osjećam se kao da ne mogu bez njega, iako sam objektivno gledajući, po svemu bolja od njega.

Počela sam pretjerano izlaziti, znam svih u baru (treba mi potvrda drugih ljudi očito), ne napušta me osjećaj da ako propustim neki izlazak da ću propustit ne znam što, cijelo vrijeme gledam gledaju li me drugi dečki da se uvjerim u svoju poželjnost. Postala sam iskompleksirana, iako nisam zakinuta ni u kom smislu.

I znam da mi je najpametnije ostavit ga jer me ne zaslužuje, ali to mi je postalo preteško. I uvijek mu nekako popustim. I onda se nakratko osjetim bolje, međutim, ubrzo se jadan osjećaj vrati kad promislim da mu sve opraštam.

Realno gledajući, on nije loš momak, napravit će mi uslugu, ne vara me (mislim, nikad ne znaš, ali stvarno sumnjam), on je jednostavno prenezreo za mene. I ja cijelu ovu vezu pokušavam sve napraviti da on napokon počne mene doživljavati, poštovati, i na kraju sam postala opsjednuta njim i više ne znam kud, kamo…

On me uopće ne želi saslušati i brani se da mi ništa loše ne radi, ali da on voli svoje prijatelje i da se pomirim s tim. Ja više ne znam je li to ljubav ili opsesija, pretpostavljam ovo drugo jer sam preljuta i preogorčena zbog svega. Znam da sam ja kriva, a ne on, jer mu dopuštam takvo ponašanje. Bojim ga se ostaviti jer ne želim da bude sretan bez mene (zatrovana sam). Ne mogu se othrvati osjećaju da sam manje vrijedna. Objektivno znam da to nije istina, i objektivno znam sve što mi je činiti, ali unutra u sebi, sam postala prejadna i uznemirena, i samo mi treba da me zagrli bez obzira što me veza
ne ispunjava.

Help

Klinčica


Draga K.,

Za početak, podsjećam te na slučaj gospođe iz pretprošlog bloga….

Ona je možda ti od jučer a ti si ona od sutra, kužiš?

Sve si lijepo stavila crno na bijelo, jasno ti je što ti je činiti, sama si sebe poprilično dobro dijagnosticirala, ustanovila da si zatrovana, da ti je narušeno samopouzdanje, da si ovisna o njemu, nabrojala si sve svoje osjećaje a da riječ ljubav nigdje nisi niti spomenula…..a seks?

'On je tu i tamo sebičan…uopće ne poštuje moje želje…' – to nemam živaca niti komentirati…

Bojim se da je tvoj slučaj klasika – ne želiš biti sama, iako si zapravo većinu vremena – sama. Tragaš za potvrdom sa strane, pa je možda samo pitanje vremena kada ćeš je i naći u dovoljnoj mjeri da prevariš i ostaviš ovoga dečka zbog kojega si prevarila i ostavila onoga….

Kažeš da stalno imaš dečke – od svoje petnaeste. Po meni je vrijeme da malo budeš sama. Jer bojim se da su ti kriteriji za nalaženje dečka prilično narušeni i da bi mogla samo naći još lošijega jer ti je sposobnost procjenjivanja trenutno – pa eto – nikakva.

Pozabavi se malo sobom, poslom, studijem – ili već nečim što voliš i prestani stalno tražiti potvrdu u muškim očima – bitno je da samu sebe zavoliš i naučiš poštovati pa ti se neće događati da ostaneš/budeš s nekim tko te očito dovoljno ne poštuje samo zato jer ne želiš da on bude sretan s nekim drugim! Inače, taj dio je malo bolestan, ozbiljno.

Ali ti to znaš.

A oni njegovi prijatelji koji te toliko živciraju? Oni su tu da njemu pruže potvrdu jer nije muškarac nego nezreo klinac pa se i on osjeća nesigurno – zato i ne želi među tvoje prijatelje jer je kukavica i ne zna se nositi s novim ljudima i novim situacijama. Baš kao i ti, Klinčice. Jer da nije tako, odavno biste se okanili ćorava posla i rastali. Ali iz nekog razloga ljudi radije žive u istom sranju nego u neizvjesnom stanju. Neka ti priča gospođe D. s početka teksta bude mač nad glavom, pa da vidiš kako ćeš mrdnuti dupetom.

Možeš ti i bolje, vjerovala ili ne!

Draga Rujana,

U vezi od nekoliko mjeseci bila sam sa muškarcem sa kojim sam igrom slučaja i živjela. U vezu sam ušla smatrajući tu osobu fizički vrlo atraktivnom, ali emocionalno i intelektualno zakočenom i prilično ispod mog razvojnog nivoa. Veza nam je od početka bila izuzetno teška, jer bila sam iz određenog razloga primorana živjeti sa njim i njegovim prijateljima. Prijatelji mi se nisu sviđali i nisam ih nikako mogla probaviti.

S obzirom da je moj partner poslovno puno putovao, vrijeme sam provodila sama sa njima. Nisam u njima našla karakteristike koje cijenim i tražim kod ljudi, kao na primjer moral, dobre namjere, empatiju i iskrenost. To me je uplašilo, pošto sam automatski zaključila da niti moj dečko ne može onda biti puno bolji.

Osim toga, znala sam da je on nekih godinu dana ranije izašao iz vrlo ozbiljne veze izuzetno povrijeđen i da se nije u potpunosti opravio. Sve me to učinilo jako nesigurnom i naravno potpuno utjecalo na moje ponašanje u vezi. Stalno sam radila probleme oko sitnica, analizirala svaku riječ i rečenicu i samo tražila povod za bijeg. Naravno i uspjela sam. On je bio tužan ali kao i da je osjetio olakšanje, jer puno puta mi je bio spominjao da nije spreman na drugu ozbiljnu vezu (što mi se učinilo vrlo kontradiktorno, jer me u vrlo kratkom vremenu predstavio roditeljima, prijateljima i kolegama, te provodio sa mnom svaki slobodan trenutak, prilagođavajući se uvijek mojim planovima i željama, a kada je bio odsutan, sate je provodio sa mnom na telefonu). Ja sam se odselila i pao mi je kamen sa srca što sam se maknula iz te čudne situacije.

Prošlo je par mjeseci bez kontakta, ali na vlastito iznenađenje, ja sam još uvijek mislila na njega. Nakon nekog vremena on je opet pokušao stupiti u kontakt, tražeći razne izlike da se vidimo. U početku sam se držala rezervirano, ali svako iduće viđanje sve sam više popuštala. Susreti bi završavali dugim zagrljajima i teškim uzdasima, a kasnije i poljupcima. Sjedili bi zajedno držeći se za ruke i mazeći se, ali činilo se da se on ne želi ići dalje od toga to jest suzdržava se od većih intimnosti ili seksa, koji je po 'fizičkim' pokazateljima itekako želio. Govorio je da mu falim, ali da mu trenutačno odgovara da izlazi i da se provodi. Svaki susret je on inicirao, uvijek koristeći nekakav alibi.

Posljednji puta kada sam ga vidjela, imali smo jedan ozbiljan razgovor, gdje sam ja pokušala nekako doprijeti do njega i ukazati mu na određene probleme za koje znam da se izbjegava nositi sa njima. On je reagirao vrlo ranjivo i preplašeno i meni je kasnije bilo žao što sam to uopće započinjala, pogotovo zato što sam se postavila nekako nezgodno, drsko i s visoka i osjećala sam da sam ga povrijedila.

Na rastanku me dugo grlio i ljubio.Otada, nikada mi se više nije javio. Šokiralo me to, jer sam osjećala da smo bliskiji nego ikad. Nakon nekog vremena, sa teškom mukom sam progutala ponos i kontaktirala ga, bio je vrlo hladan i rekao da me ne želi više vidjeti jer se nakon naših susreta osjeća loše i da mu to utječe na životne obveze i na posao. Da misli da mi nikada nismo imali budućnost i da želi na to sve što prije zaboraviti. Kada sam pitala za osjećaje između nas i da li je moguće da sam ja to sve umislila, rekao je da nisam umislila, ali da to više nije tako.

Užasno me sve to povrijedilo. Otada su prošli mjeseci i ja sam pokušala biti u drugoj vezi, ali ne mogu ga zaboraviti. Dođu periodi kada se potpuno slomim i po nekoliko dana ne mogu misliti ni na što drugo osim na njega i plakati. Ne znam zašto mi se to događa, nisam inače tip koji pati za nekim.

Kao što sam rekla, nije me oduševio kao osoba i ne nalazim u njemu tu ljudsku veličinu koju tražim. Ali osjećaji me mrve i ne mogu si pomoći. Nikada nisam imala ovako teško objašnjivu ljubavnu situaciju. Što da radim?

T.


Za početak, draga T., prestani dramiti!

Ne patiš ti za njim nego patiš zbog povrijeđenog ega zato što je ovaj put on tebe ostavio, a ne ti njega.

Ovo se pismo može i ovako čitati:

'Draga Rujana,

Ja sam princeza zemlje Dembelije koja se stjecajem okolnosti našla u utvrdi jednog zgodnog i 3 gadna viteza. Jest da su oni svi ispod mog nivoa jer sam ja ipak kraljeva kći, ali dobro, ovaj zgodni je bio fakat zgodan, a ovi gadni fakat gadni, a zgodni je rijetko bio doma, a i dobio je po piksi od zadnje princeze s kojom je imao zaruke, pa je malo bio zakočen, onako, kao nepodmazani oklop, pa sam se ja ponašala prema njemu kao kraljica da zna da sam buduća kraljica a njega je to sve malo umorilo pa sam mu nabila cipelicu u guzu i veselo odskakutala iz te ružne utvrde s tri gadna i onim zgodnim vitezom koji su, to je bar jasno, svi ispod moje razine, ali onaj zgodni je bio fakat zgodan….

Pa sam ga na jednom turniru opet srela i zavezala mu svoju maramicu na koplje pa mi je on poslije malo pjevao pod balkonom i pisao sonete, a jako je zgodan i zgodni su mu i tata i mama koji su naravno bili zadivljeni mojom pojavom iako su, jasno i oni ispod mog nivoa jer ja sam ipak buduća kraljica a i ti njegovi prijatelji su bili zadivljeni i sve je bilo divno i on se na turnirima borio s mojom maramicom i bio je divan i krasan i sve smo se više zbližavali iako je on ispod mog nivoa i onda kada mi je to sve dosadilo jer nikako da ode do mog oca, zatraži moju ruku, ubije sedmoglavu aždaju i konačno se popne na moj nivo, on je rekao da bi se on povremeno borio i pod tuđim maramicama, što me malo zabrinulo pa sam mu odlučila u vizir skresati sve što sam mu ikada zamjerala tako da ne misli da ipak može doći na moj nivo ako i pobijedi sedmoglavu aždaju jer on je ipak samo vitez a ja kraljeva kći i onda je on spustio svoj vizir i odjahao….

I sada imam nekoga tko se bori na turnirima pod mojim stijegom, ali on nije tako dobar mačevalac, pa ja povremeno plačem i ronim suze što je zgodno jer onda mogu tati napuniti opkop oko dvorca, ali me to sve malo uzrujava jer je on bio tako lijep a nije me htio i što ću ja sad?

Razmažena princeza zemlje Dembelije'

Dakle, ništa.

To je odgovor na tvoje pitanje.

Na možeš ništa jer si ionako sve zasrala pošto skresavanje u brk nije poznato kao učinkovita metoda zbližavanja, osim u ringu.

Čovjek te više ne voli, a zapitaj se koliko si ti njega uopće voljela kada smo o njemu saznali samo da je bio jako zgodan i 'emocionalno i intelektualno zakočen i prilično ispod tvog razvojnog nivoa', te da te nosio kao malo vode na dlanu i prilagođavao se i ugađao svim tvojim željama i hirovima…..

Zapravo, sigurna sam da si uvrijeđena isto kao i južnjaci kada je američki Kongres uveo aboliciju robova.

Moj savjet: odrasti. Fakat ti nemam što drugo reći. Odnosno, imam:

Drugi ne postoje zbog tebe.

Draga Rujana,

iako moja priča nije seksološke tematike i nije ni na koji način jedinstvena, nadam se da ćeš prepoznati razloge da mi odgovoriš.

Imam bolesno srce, bolesnu kralježnicu, bolestan nos, bolesnu ruku – koju ću uskoro operirati i nadasve bolesnu dušu. No da ne ispadnem totalni hipohondar, imam i 54 godine.

Udala sam se gotovo kao dijete, s 19 godina, za svog još uvijek zakonitog kojeg nisam samo voljela već obožavala. Bili smo potpuni siromasi, ali mladi i zaljubljeni odlučili smo izgraditi život, obitelj, dom. Isprva se činilo da ću brakom dominirati ja, no zbog moje prirode i popustljivosti muž je preuzeo kormilo. Kako živimo na selu, uza svoja stalna zaposlenja počeli smo se intenzivno baviti i poljoprivredom.

Nakon pet godina braka rodila sam kćer koja je postala moj novi centar svijeta. Muževa me narav svakim danom sve više sabnjažlavala. No zbog mog naivnog vjerovanja da će se sve promijeniti i da će doći bolje sutra odlučila sam trpjeti. Bijeda, život u kućerku sa zemljanim podom i bez toaleta, ratna depresija, egzistencijalna nesigurnost u svakom smislu, postale su još gore životne činjenice uz – mužev alkoholizam. Nije nas fizički maltretirao, ali su verbalni okršaji postali gotovo svakodnevni. Zbog male sam i dalje nastavila trpjeti. Završetkom rata konačno smo se preselili u novu ( još uvijek nedovršenu ) kuću, našla sam novi posao i muž je prestao piti. No tada su nastali novi problemi – postao je još više zajedljiv, bezobrazan, agresivan i pohlepan. Odlučila sam otići, no nikako bez djetetova pristanka. Rekla je – ne, želi ostati kod kuće. Kad je otišla na studij u Zagreb, financijska situacija u obitelji postala je još teža. Muž je skovao plan za zaradu – ali glavni instrument stjecanja vrijednosti postale su moje ruke. Mukotrpno sam radila doslovce po cijele cjelcate dane.

Bila sam svjesna da je moje dijete na faksu, da joj treba novaca i da se mogu osloniti samo na sebe. I to sam izdržala. Kad je diplomirala, mojoj je izdržljivosti došao kraj. Imala sam srčani udar i jedva sam preživjela. Izgledalo je da je taj događaj ipak dirnuo moga muža i naš se odnos koliko-toliko stabilizirao - više nisam toliko radila, a i on je prestao biti onoliko bezobrazan. Trajalo je to sve do prije godinu i pol dana kad ga je ozbiljno uhvatio drugi pubertet. Frajer je počeo noću izlaziti, družiti se sa djevojčicom znatno mlađom od naše kćeri i – maltretirati me. Kulminiralo je kad me jedne večeri udario i to – u srce. Mislila sam da neću preživjeti. Odselila sam se i odlučila početi iznova. No nakom nekoliko mjeseci njegovih suza, preklinjanja da se vratim, patetike veće od one u bolivudskim filmovima, a i želje da budem u svojoj kući za koju sam prolila hektolitre suza i znoja, a ne u podstanarskoj garsonijeri, ja sam se vratila doma. Danas sam doma, kći ima svoj život, stvari se vraćaju u normalu, muž je relativno pristojan. Niti ga volim, niti ga ne volim - potpuno ravnodušje uz povremene iritacije i strepnje. No ono što me najviše muči je pitanje- zašto? Zašto nisam gradila budućnost sama sa svojim djetetom uza sve neminovne oskudice? Zašto svom djetetu nisam priuštila kućicu s toaletom? Zašto sam trpjela sva ona neljudska vrijeđanja? Zašto ni jedno ljeto svoje mladosti nisam provela na moru, već u mukotrpnom radu? Zašto nikad nismo imali veseo nedjeljni obiteljski ručak? Zašto sam uništila svoje zdravlje?

Čini mi se da nikada neću naći odgovora i da će me ta pitanja doći više živaca i života od ove dosadašnje kalvarije. Molim te da mi odgovoriš, ako ne zbog mene, onda barem zbog mladosti koja bi od ovog mog primjera mogla nešto i naučiti.

D.


Draga D.,

Ti si se očito našla u tipičnoj i nažalost prilično tradicionalnoj ulozi žene – žrtve, požrtvovne majke koja će zbog djeteta i mira u kući progutati sve i svašta, a sada iznureno i ogorčeno izgovaraš isto tako tipičnu rečenicu tipa; '...i to mi je hvala?!'

Jer, kada bolje razmisliš, da se tebi ta žrtva na neki način vratila, da ti je kćer pokazala zahvalnost i razumijevanje za to što si zbog nje prošla, ne bi se ti toliko pitala što ti je sve to trebalo... isto tako mislim da se nisi samo ti našla zarobljena u nesretnoj životnoj situaciji, već i tvoj muž – što naravno nipošto nije izgovor za njegovo ponašanje.

Vrlo je teško odgovoriti na pitanje zašto si se tako ponijela. Mislim da si se prepustila struji da te naprosto odnese predaleko i više se nisi mogla oduprijeti. Jedini put kada si pokušala, brzo si odustala. Kažeš da si popustljiva po prirodi. Ne znam koliko se radi o prirodi a koliko o društvu, odnosno, to je ono vječno 'Nature vs. Nurture' pitanje – da li smo takvi zato što smo rođeni s tim (ili je to Maybelline?) ili zato jer smo na određeni način odrastali, odnosno bili odgajani. Razmisli kakva ti je bila majka, kakav je bio njezin život – možda samo ponavljaš obrazac koji si vidjela u djetinjstvu? Većina ljudi to čini.

Zato je vrlo teško reći koliko posto naše osobnosti dolazi od gena a koliko od životnih uvjeta ili društvenih predodžbi? Na žalost, društvena je predodžba o ženama/majkama upravo slika onoga kako si ti živjela, ali svejedno te nitko nije opjevao niti ti je digao spomenik za pregalaštvo na polju majčinstva, pa čak niti vlastita kćer. Najvjerojatnije ona nije niti svjesna što si sve prošla jer si to gutala u sebi i potiskivala dok nisi pukla i otišla. A onda si dopustila da ti njegovo moljakanje nahrani ego – naravno, razumijem da si željela biti u svojoj kući za koju si toliko žrtvovala, ali opet si se prepustila struji i krenula linijom manjeg otpora koja ti je toliko obilježila život. Također nisi jasno dala do znanja ljudima oko sebe koje su tvoje granice, već si tolerirala kojekakvo ponašanje – ono što bi svatko trebao znati je da drugi ljudi ne znaju gdje nam je granica ako je sami jasno ne pokažemo. Da si sustavno sasjekla verbalno maltretiranje, ne bi nikada niti došlo do fizičkog obračuna. a ako to nisi učinila iz straha, oprosti – onda si ugrozila ne samo svoj integritet, već i onaj tvoga djeteta. I vjeruj mi, u nadi nije uvijek spas.

Nada je istovremeno čovjekov najveći neprijatelj i ono što mu daje snage da izdrži, a tvoja nadanja da će tvoj muž postati bolji tipična su za zlostavljane žene diljem svijeta – nada te je spriječila da odeš a ista ta nada ti je dala snage da izdržiš. Osobno bih otišla, ali nisam naročito popustljiva po prirodi, a osim toga sam vidjela na primjeru svoje majke da se žena može rastati i odgojiti sama svoje dijete ako je potrebno, pa makar u podstanarskoj garsonijeri – dakle, i moja priroda i način na koji sam odrasla učinili su me vrlo svojeglavom i jedino što znam je plivati uzvodno, a da pri tome nisam ponovila obrazac svoje majke – sudbina? Prije bih rekla da sam svjesno odabrala muškarca koji nije tip poput moga oca. Ono što ljudi smatraju sudbinom samo je drugo ime za prepuštanje (osim u slučaju saobraćajne nesreće, rata, zloćudne bolesti ili neke takve katastrofe) – ali i ne donošenje odluke je u neku ruku vid – donošenja odluke. Samo tada se kaže – '...sudbina je tako htjela.'
Najčešće to nije točno, ali lakše je kriviti apstraktnu 'Sudbinu' nego samoga sebe. Zato mi se čini nepotrebnim pretjerano se baviti nečim što je bilo i prošlo. Iz prošlosti u ovom slučaju jedino možeš naučiti lekciju za budućnost.

Nego, kada smo već kod budućnosti, mene zanima što ćeš ti sada napraviti sa svojim životom? Svu energiju uložiti u kukanje nad prolivenim mlijekom ili se kaniš konačno prenuti iz te letargije, prestati se nadati da će se ljudi promijeniti i konačno uzeti svoju sudbinu u svoje ruke? I nemoj mi reći da je kasno i da si stara, jer smo već i na ovom blogu imali pisama od ljudi koji su stariji od tebe a ludo su zaljubljeni, na primjer. I uostalom, ako kćer ima svoj život a prema mužu si ravnodušna, kako bi bilo da sada digneš sidro i počneš ispočetka? Jer dokazala si koliko si jaka, tako da ja niti najmanje ne sumnjam u tvoje sposobnosti i upravo zato smatram da je sada vrijeme da pokušaš nešto učiniti za samu sebe. Iako si bolesna i umorna, moraš biti svjesna da će tvoja sreća ubuduće ovisiti samo o tebi. I vjeruj mi - nisi sebična, ma što ti prigovorili. Vrijeme je da počneš živjeti svoj život, a ne da vječno ispunjavaš očekivanja ljudi oko sebe.

Mislim, možeš ti ovako živjeti do kraja, ali čini mi se da još uvijek imaš realne šanse promijeniti svoj život i početi iznova. Ili se barem baviti nečim što te veseli, bez imalo grižnje savjesti. Posveti se sebi i svom ozdravljenju, to ti je sada najvažnije, a trebalo bi biti i onima oko tebe. I slobodno im to daj do znanja.

I na kraju - naravno da neki ljudi imaju više sreće u životu, a neki manje, ali gotovo svi imaju barem nekakvog izbora. I zapamti, ako i ne odabereš nešto drugačije, to će isto biti – tvoj izbor.

Draga Rujana,

Na poslu sam se zaljubila u jednog kolegu. On i ja smo se prvo godinu dana samo gledali i poslovno surađivali, prije šest mjeseci smo započeli vezu a prije tri mjeseca smo počeli živjeti zajedno (oboje smo u 30-ima). Jako smo slični, imamo slične interese, puno se smijemo, puno se volimo, seks je preodličan i s njim osjećam neku povezanost koju ni s kim prije nisam (npr. mogla bih samo sjediti u parku, u tišini i držati ga za ruku satima). I on osjeća veliku povezanost sa mnom što je dovelo do toga da mi prizna nešto što nikom nije rekao: naime, on se voli s vremena na vrijeme (svakih par mjeseci) obući u seksi žensko donje rublje i glumiti da je žensko i masturbirati.

Ja sam inače liberalna po pitanju različitih vrsta seksualnosti, no moram priznati da me ovo uplašilo. Cijenim njegovu iskrenost i znam da mu je tako nešto bilo teško reći pa sam mu rekla da je sve u redu i da mi to ne smeta. No, u mojoj glavi je panika.

Realno gledajući, mislim da to ne bi trebalo utjecati na naš odnos jer je to samo mali djelić njegove osobnosti. S druge strane osjećam strah i volim kad je muško – muško. Naravno, o ovome ne mogu s nikim razgovarati pa me zanima tvoje mišljenje o tome koliko misliš da tako nešto može utjecati na odnos.

Zaljubljena i zbunjena

Draga ZZ.,

Utjecati će točno onoliko koliko ti to dopustiš!

Razumijem da si šokirana, moram priznati da bih i sama bila iznenađena, iako – pomisli na uštede ako nosite istu veličinu ?. 'Draga, skoknimo do Palmersa/Intimissimija/Viktorijine(Viktorove?) tajne' itd. dobiva potpuno jednu novu konotaciju :).  

No šalu na stranu, probaj na to gledati ovako;

Iz svega što si opisala, vaša mi se veza čini jako čvrstom, bliski ste i povezani, možete jedno drugome reći sve….
I više od toga. E sada – on ti je rekao nešto što vjerujem nikada i nikome nije rekao, niti bi rekao tebi da ne osjeća takvu bliskost i povjerenje – drugim riječima, ponudio ti je svoje srce na pladnju. Razgolitio se pred tobom sve do svoje srži. Možda je to više nego što si željela i očekivala, ali time je pokazao daleko veću ozbiljnost u odnosu na vašu vezu nego mnogi tipovi koji su svoje komade prosili komadom ugljika pa ih sutra prevarili/zanemarili/masturbirali na nasilnu/dječju pornografiju/susjedu/susjeda…..

Shvaćam da se ti sada bojiš da je to samo vršak ledenog brijega i tko zna što se iza toga možda krije – ali prema novijim psihološkim istraživanjima, prosječni transvestit je muškarac, oženjen, s djecom, stariji od trideset, a postotak transvestita koji su homoseksualci daleko je niži nego kod 'normalnih' muškaraca. Također kažeš kako vam je 'seks preodličan', što sigurno ne bi bio da je on prikriveni homoseksualac, prema tome mislim da se toga definitivno ne trebaš bojati.

Iako, sudeći po tim istim istraživanjima, kod tvog je dečka je čak i pogrešno reći da je tranvestit jer ne zadovoljava baš sve navedene parametre. Ukoliko je uopće moguće poslužiti se unaprijed određenim parametrima kod nečeg tako osjetljivog i kompleksnog kao što je ljudska seksualnost. On je, ako ćemo već barati definicijama, tranvestitni fetišist, a takvi nemaju problema sa svojom muškošću, dapače. A i u dobrom je društvu, Johnny Depp (mljac) navodno ima takve navade.... Ali kada je čovjek 'celeb', više mu se toga prašta nego kada je 'običan', što samo opetovano pokazuje kakvi smo licemjeri!

Isto tako, nitko neće čudno gledati ženu u muškim boksericama, muški su magazini puni takvih fotografija – kao niti ženu u trapericama, tenisicama i majici, ili dobro i 'seksi' krojenom odijelu, inače standardno 'muškoj' odjeći…

I na kraju, možda sam ja čudakinja, pa ne znam što za tebe znači da voliš kada je 'muško – muško', ali mislim da je pravi muškarac onaj koji se ne srami svoje seksualnosti, niti se boji svoju intimu podijeliti sa ženom koju voli, a to je – sve mi se više čini – danas rijetka stvar.

Prema tome, imaš nekoliko mogućnosti:

a) pokušati o tome uopće ne razmišljati,
b) pokušati shvatiti otkuda to dolazi i zašto – iako je moguće da on o tome ne razmišlja previše nego to uzima zdravo za gotovo, ili da možda i ne želi kopati po sebi ne bi li saznao - ili možda zna, ali pitanje je želiš li znati i ti….
c) Ako te to toliko smeta i šokira, imaš mogućnost izaći iz te veze, naravno – ili:
d) Krenuti od a) pa vidjeti kako ti ide.

Uostalom, možda ti na kraju u životu ispadne puno veći problem to što radite zajedno, nego što ti tu i tamo popali haltere. Ne biste bili prvi.
Sretno!

Draga Rujana,

Javljam se s jednim problemom koji me već dulje vrijeme muči. U ranim 40-im godinama sam, oženjen, u bračnoj vezi koja traje 18 godina u kojoj je rođeno dvoje djece koji su sada tinejdžeri. Situirani smo, uspješnih karijera, sve u svemu je naizgled idilična situacija i svi misle da smo sretan par.

Oko bitnih stvari u životu uvijek smo se slagali (ili barem nalazili kompromise koji su zadovoljavali obje strane), no problema uvijek ima i bilo ih je oko „nebitnih“ sitnica koje rješavamo na način da ih progutamo u sebi, a zatim iste buknu nekom novom prilikom.

Ja sam uvijek mislio da supruzi pokazujem ljubav na način što sam prihvaćao sve ono što mi i nije bilo pravo ispunjavajući joj apsolutno sve želje (podmećući uvijek svoja leđa tak' da su svi kućanski, vankućanski poslovima i sve što se tiče djece završavali na mojim leđima), a ona je i dalje ostajala nezadovoljna sa bezbroj primjedbi i prigovaranja.

Svjestan sam da sam sve to radio na svoju štetu i doveo se u situaciju da trpim sve više i više njezine svakodnevne ispade, prigovore; nikad zadovoljna sa učinjenim, nikad dovoljno dobar, uvijek uvrede, špotancije, prigovori, a davao sam maksimum od sebe na svim poljima.

Sve ovo svjesno trpim jer nemam snage niti volje suprotstavljati se (nisam konfliktan tip) radi 'mira u kući'.

Više nisam znao što sa sobom od nezadovoljstva koje me izjedalo iz dana u dan, a nije bilo konkretnog razloga , želio sam pobjeći glavom bez obzira. Naravno, u svemu tome, moram napomenuti, da nam je i seksualni život totalno zamro, a već par godina unatrag je naprosto mrtav. U vezi je nestalo ljubavi, poštovanja, iskrenosti.

Prije godinu dana upoznao sam jednu dragu osobu s kojom sam započeo druženje u čemu sam našao razumijevanje, suosjećanje, prijateljstvo....a to se pomalo počelo pretvarati u nekakvu emotivnu vezu.

Nakon par mjeseci veze bio sam razotkriven i bio sam prisiljen vratiti se u brak. Tek je sada situacija u braku postala gotovo nesnošljiva (zbog njezinih ispada, optužbi, prijetnji, ucjena), ali nakon mojeg obećanja da se to više neće ponoviti, stvari su se polako vratile u 'normalu'.

Prvenstveno zbog djece i zadržavanja vanjskog privida idile, radi toga nisam imao snage napustiti taj poljuljani brod, naprosto nisam imao hrabrosti preuzeti komande nad svojim životom. Znao sam dobro da nisam mogao sjediti na dvije stolice i možda napravo najbolniju stvar za sebe (ostanak u braku) i za drugu ženu kojoj na kraju krajeva nikad nisam stigao izreći svoje prave osjećaje.

Od prekida je već prošlo dosta mjeseci, imam neprestano osjećaj da bi me ona htjela natrag i to je ono što me u stvari muči, svakodnevno sam u mislima i osjećajima s drugim ženom, ali mi ono moje službeno JA govori da moram ostati tamo gdje jesam, da stisnem zube, vratim se u trulež života, dalje noseći taj teret nezadovoljstva vječno na leđima.

Molim te, savjetuj me kako dalje, što da radim.

Nezadovolj(e)nik


E, moj Nezadovolj(e)niče (u daljnjem tekstu N.),

Tvoj je problem što si najgori mogući oblik mikroorganizma na svijetu! Papučica, ili točnije – papučić.

Inače, da se razumijemo - nemam ništa protiv 'papučara', dapače. Iako je to negativan kolokvijalni izraz za muškarca koji (barem po mojoj osobnoj definiciji) dijeli sa ženom sve poslove (primijeti da sam napisala dijeli, ne obavlja sve), nema potrebe svakom prilikom ići 'piti s dečkima' jer mu je dobro biti i doma sa ženom/djecom, iako bi mogao kada/ako bi htio i koji ne gleda svaku priliku da 'umoči' sa strane jer je siguran u svoju seksualnost i svoje mjesto u svijetu. Drugim riječima, emancipirani muškarac. A tako su ga prozvali drugi, manje emancipirani i sretni pripadnici njegova roda.

Međutim ti si, stari moj – otjelovljenje negativnog kolokvijalizma i to zato što si u svemu što je inače pozitivno - otišao predaleko. Pokazivao si ljubav tako što si se dao tlačiti? Ma daj, pa to je čisti mazohizam. I sad – no shit, Sherlock! – mrziš svoju 'tlačiteljicu'.

Razmisli malo kako bi prošao da si tako nešto doživljavao (a tko zna – možda i doživljavaš) u poslovnom svijetu – koliko je meni poznato, s pravom bi se mogao nazvati žrtvom mobbinga.

Ono što ti, vidim, razumiješ je; sam si sebi za to kriv. Ajd' bar nešto. Kada čovjek shvati da ima problem, onda ga navodno krene i rješavati. Navodno.

Dakle, da budemo jasni; ljudi ne znaju naše granice ako ih ne postavimo tako da se vide i iz aviona – znaš kako se kaže; ako nekome daš prst, odgristi će ti ruku! I neće biti za to kriv jer ti nisi rekao, 'Hej, pazi – samo prst.' Uostalom, imaš djecu – znaš kako to funkcionira; ako ih pustiš da ti skaču po glavi, skakati će jer ne znaju da ne smiju....hoćeš li zbog toga naći neku drugu djecu?

Pada mi na pamet da si ti u stvari onaj klasični konformist u punom smislu te riječi - tip koji se prepušta struji da ga nosi; u početku zato što mu odgovara, fino je i osvježavajuće ne morati preuzeti kormilo, a kada naletiš na brzace, ne preuzimaš ga od straha, a voda te nosi sve dalje i dalje....

Takvo ponašanje u svom ekstremnom obliku može rezultirati i grozotama – ako pročitaš knjigu Gite Sereny 'Into That Darkness' (na žalost, čini se da nije objavljena kod nas), nastale tokom Nürmberških procesa kao rezultat razgovora s Franzom Stanglom, upraviteljem konc-logora Treblinka, vidjeti ćeš da je i on išao svima niz dlaku, 'radi mira u kući', prvo ženi (učlanivši se u nazi partiju kako bi dobio veću plaću) a kasnije partiji, pa reichu, itd... i na kraju – od jednog papučastog činovničića nastao je ratni zločinac, a da pri tome nije niti prstom mrdnuo – pa čak niti kada je dospio u Brazil. Nije čak niti ime promijenio, a kada su došli po njega, pošao je mirno. Radi mira u kući, vjerojatno.

Naravno da ti nisi nazi zločinac, ali samo sam ti htjela slikovito prikazati što se dogodi kada čovjek ne preuzme kormilo svog života i ne potrudi se boriti protiv struje kada ga ona ne nosi kamo bi želio.

Jer nema sumnje, sada – ako odlučiš prekinuti tu agoniju od braka (bar si ga tako opisao), u očima svoje djece i žene ispasti ćeš poput nazi zločinca ili nekog serijskog ubojice za kojeg poslije susjedi govore; 'Ali bio je tako simpatičan mladić, uvijek je pozdravljao i pridržavao vrata...stvarno se nije moglo naslutiti da je rezao žene u komade i zakopavao ih u garaži.'

A što si stariji, to će ti biti teže jer ćeš shvaćati da je život samo jedan i da si ga mogao provesti puno bolje, pa ćeš tako frustriran na kraju biti ogorčeni starac koji će prigovarati ženi/djeci/partiji/reichu da si im sve dao i sve za njih učinio, a evo kako ti se to vraća....

Daj, čovječe, skupi muda i posjedni ženu pa joj mirno reci kako se osjećaš – možda ćeš otkriti da je i ona frustrirana i nesretna i da jedva čeka da prekine s tobom, ali se ne usudi 'jer što će ljudi reći' ili 'zbog mira u kući' - dva najgluplja razloga, ako mene pitaš. A možda i ona ima tajnog ljubavnika pa se dogovorite da svatko vodi svoj život, održavajući taj privid do koga vam je očito toliko stalo. Ili nešto treće, ne znaš dok ne popričate.

A što se tiče te ljubavnice (jer, oprosti, moramo nazivati stvari pravim imenom), ako sve i razriješiš i budeš jedan od onih rijetkih ljubavnika koji zbilja ostavi ženu zbog ljubavnice, pazi kako ćeš se ponašati u toj vezi – ako ponoviš obrazac, onda si samo promijenio vlasnicu laboratorija u kojem ćeš papučariti dok te ne proždru modrozelene alge.

Sretno ti bilo.

p.s. dajte ljudi, pročitajte te knjige o kojima toliko trubim; 'Protiv ljubavi' Laure Kipnis i 'Brak; strogo povjerljivo' Pamele Haag.

Draga Rujana,

ne znam od kuda da počnem. Možda najbolje prvo da ti kažem ukratko o sebi. Imam 22 godine, studiram, unatoč popriličnim frustracijama koje mi je stvorio fakultet (malo sam zapela i mučim se sa nekim zaostacima) nekako nastojim razmišljati pozitivno o sebi i životu općenito.

No, faks trenutno nije jedino područje u kojem štekam. Naime, imam problema i na ljubavnom planu i zato ti se obraćam. U vezi sam s dečkom oko 8 mjeseci. On ima 33 godine, živi sa starcima (još uvijek!!), radi i to je to. E sad, na početku veze sve je bilo super, znaš ono, mlad si, zaljubljen, misliš da je osoba s kojom si savršena i da će zauvijek biti tako..No, nakon nekog vremena vratiš se u surovu realnost, a to se i meni dogodilo. Dakle, jedno jutro (negdje nakon 4 mjeseca veze) probudila sam se i točno se sjećam kako sam se taj dan išla naći s dečkom, kao uostalom skoro svaki dan prije toga. Kad smo se našli osjetila sam da je nešto drugačije, kao da me netko tresnuo po glavi i progledala sam. Odjednom sam počela uočavati svaku njegovu manu, počele su mi užasno smetati i nisam se do danas pomirila s istima. Npr., moj dečko ne koristi nikakve parfeme, deziće, kako god. Bar ja kad sam s njim i kad se grlimo ne osjetim nikakav ugodan miris. Ne kažem da smrdi, ali pokušavam ti reći da se ja jako lako uzbudim na muškarca ako mi je privlačan i nosi neki fini miris, a to mi kod mog dečka nedostaje. Dalje, nekako mi se čini da je on u početku držao do sebe, do svog tijela i izgleda (ništa pretjerano ne tražim, bitno mi je da je čist, uredan, da vodi računa o osobnoj higijeni, pere zube, koristi dezić ili parfem bar tu i tamo), a zadnja dva-tri mjeseca čini mi se da se skroz zapustio. Ne znam kako mu to reći, a da ga pritom ne uvrijedim. Također, nije mi jasno zašto osoba od 33 godine još uvijek živi sa starcima???!!! On radi, ima dosta love, za sebe i više nego dovoljno, ali radije će potrošiti 300-400 kn vikendom u bircu nego štediti za stan i imati konačno svoj prostor. To ga isto nisam pitala jer ne znam kako i strah me da ga ne uvrijedim, ali smeta mi što nema svoj prostor jer iskreno, nemamo gdje biti sami, nemamo se gdje seksati pošto ja još uvijek živim sa starcima (ali ja ne radim i studiram pa je nekako vjerojatnije da on može lakše naći stan).

No, ovo što sam ti spomenula dosad su sve manje stvari koje me muče i ima nešto puno gore. Naime, moj dečko je užasno flegmatičan i pasivan, a ja temperamentna i lako planem. Nekad mi se čini da nas dvoje ne možemo funkcionirati dobro, nema ravnoteže i zato nam ne ide već dva-tri mjeseca. Ali, da konačno dođem do najbitnijeg: dakle, moj dečko je užasno povučen i najzatvorenija osoba koju sam ja u svom životu imala prilike upoznati. On se jako rijetko povjerava, kad se nas dvoje nađemo i pričamo sve se svede na to da ja vodim monolog, pričam mu o sebi, o onome što me muči, kako mi je na faksu, o svojim frendovima, o svemu ukratko. Kad završi ta priča on će meni o sebi reći u dvije tri riječi, uglavnom kako mu je bilo na poslu i to je sve. Čak i kad ga pitam malo više, kad ga potičem da mi se povjerava, ako ga nešto muči, ne kaže mi skoro ništa. Znači, za mene problem je u tome što mi on nikako ne dopušta da ga upoznam, ima taj neki oklop oko sebe, valjda obrambeni mehanizam i ne pušta nikoga (ili bar mene) blizu. Kad sam ga konačno suočila s time, rekla mu što mi smeta i pitala ga zašto to radi, zašto mi se ne povjerava, prvo je šutio, da bi na kraju teškom mukom rekao da ne zna što bi mi rekao, a onda je, opet teškom mukom, rekao da je bio u vezi s curom u kojoj je bio ful otvoren, a ta ga je na kraju ostavila zbog nekog drugog i od tada je zatvoren i povučen jer se boji opet biti povrijeđen. Iskreno, meni se čini nekad da mu to služi samo kao izlika. Ja mu nikad nisam dala povoda da misli kako ću ga povrijediti i da mi ne može vjerovati. Znam da ako ga idem sliti i kliještima čupati riječi iz njega samo ću napraviti suprotno od željenog, ali vjeruj mi, luda sam već. Ja njega uopće ne poznajem jer mi ne dopušta, ne znam o čemu razmišlja, ne znam što osjeća. Ono što sigurno znam je da je on dobra osoba i znam da mu je stalo do mene, ali meni to jednostavno više nije dovoljno. Rekao mi je da je svjestan svog problema i da će poraditi na istome, ali da mu dam vremena. To je bilo prije tri mjeseca. Znam ja da ne postoji neko instant rješenje, ali čini mi se da se u međuvremenu nije uopće potrudio, a ja imam sve manje živaca i volje za čekanje. Sve ovo dovelo je i do toga da ja sad vidim samo ono loše u njemu, ne prepoznajem više ono lijepo ili mi to više ne znači puno, više me uoće seksualno ne privlači (a vjerojatno ćeš se šokirati kad ti kažem da se još uopće nismo poseksali jer praktički nemamo gdje).

Nekako mi se čini ponekad da si je u cijeloj ovoj situaciji on jako komotan, ne smata mu i ne trudi se riješiti problem (za koji je i sam priznao da ima), a meni je prepustio da budem sama u toj vezi, da se živciram, da sama snosim svu odgovornost. Osjećam se kao da mu ja dajem sve, dajem mu dio sebe, dopuštam mu da me upozna, a zauzvrat nisam dobila ništa od toga. Sve ovo što tebi pišem već sam manje-više rekla njemu, ali on na sve to reagira tako da zatvara oči, ignorira moje riječi, govori da ga napadam, da sam hladna prema njemu, da on mene ne želi opterećivati svojim problemima. Hladna jesam, priznajem da se blokiram, ne mogu ga više dodirivati na isti način, biti nježna kao prije jer se svaki put sjetim tog njegovog ponašanja, koliko mi to smeta i koliko me živcira. I misim, kakvi su to odgovori da me ne želi opterećivati svojim problemima?? Pa meni bi bilo drago da znam kakvi su problemi u pitanju jer bi onda znala bar nešto malo više o njemu, što mu se događa i o čemu razmišlja. Zar se ne bi svaka veza trebala graditi na međusobnom povjeravanju? Na ovakve upite koje postavljam tebi ja od njega dobijem ili šutnju ili ignoriranje umjesto odgovora.

Rekla sam mu da želim pauzu i sad se već nekoliko dana ni ne čujemo ni ne vidimo. Mislila sam da će mi biti najbolje da budem malo sama i razmislim što i kako dalje, posložim kockice u glavi, ali evo htjela sam i tebe pitati za savjet. Što bi ti učinila da si u vezi sa čovjekom kojeg uopće ne poznaješ i ne znaš kako mu pristupiti jer te uopće ne pušta blizu sebi, svom srcu i umu??

Molim te pomozi,

unaprijed hvala,

A.


Draga A.,

Nakon ovako iscrpnog izvještaja – a takvi su mi najbolji jer daju dobar uvid u situaciju, ma koliko subjektivni bili - bojim se da ću te morati iznenaditi kratkoćom svog odgovora.

Ukratko: ostavi ga.

Da pojasnim; po mojim kriterijima (a vjerujem i većine ljudi) vi uopće i niste u vezi. Naime, ne razgovarate, ne razmjenjujete mišljenja, niste čak niti prijatelji, kvragu – ispada da se niti ne poznajete (jer tko zna poznaje li on uistinu tebe i na osnovu čega kažeš da te voli), a k tome očito (više) i ne privlačite jedno drugo – konačno, ne seksate se! Pa što vas dvoje uopće radite? Pa u penzićkom domu bi bilo više akcije nego kod vas dvoje! I to u stacionaru. Zbilja.

Mislim, tu je sve jasno; prošla su ona prva tri ili četiri mjeseca lude zaljubljenosti kada nas šutiraju hormoni, endorfini, dopamini i tko zna kakvi sve mini, a vas očito nisu opalili po glavi oksitocini – to je ona mozgovna kemija koja drži voluharice doživotno monogamnima a ljude recimo kraće-ili dugotrajnije – i eto.

Nitko tu nije kriv, ali on je očito zauzeo liniju manjeg otpora a ti se boriš ništa pretvoriti u Nešto, poput većine tipičnih žena. Dobro, znam da generaliziram, ali nemojmo se zavaravati, mislim da tvoj dečko naprosto nije više zainteresiran za tebe, ali nema ti muda to reći, a k tome mi se čini da bi se vaš eventualni zajednički život možda i pretvorio u nešto iz prethodnog bloga, pa bolje to odmah prekinuti. Brutalno.

Jer da se razumijemo, da je on baš uvjeren da si ti Ona Najpravija, odselio bi od staraca, pa makar svojim ručicama istesao kućicu na drvetu ili barrazapeo šator u dvorištu kako bi te mogao nesmetano mrčiti, a on nije u stanju niti mrdnuti prstom (a kamoli nečim drugim) nego sjedi u birtiji…. A ako mu i jesi Najpravija, ali 8 mjeseci(!!!!) se nije potrudio stvoriti bar uvjete za mrčenje, ako ne već i za pretapanje duša, onda tu nešto baš i nije u redu, da ne kažem da tu nešto gadno – smrdi ?…

A tu priču o bivšoj i tome kako je on bio otvoren i dobio po piksi – piši vrit.

Bilo kako bilo, on u cijeloj ovoj priči više nije bitan.

Ono čime bi se ti u stvari trebala pozabaviti si ti – odnosno, morala bi malo razmisliti zašto se toliko boriš za vezu koja i nije veza i što je to što te pri tome pokreće, jerbo ljubav i žudnja nisu. A to ti govorim zato da budeš svjesna svojih otponaca kako bi ubuduće mogla prepoznati osobe ili situacije koje te motiviraju na takvo ponašanje bez da su toga doista vrijedne. Jer ako ne osvijestiš o čemu se tu zapravo radi, može ti se dogoditi da taj kofer nosiš iz veze u vezu, pa se kasnije još puno žešće razočaraš.

Eto da sumiram: očito si mlada i relativno neiskusna (oprosti ali tako bar djeluješ) pa misliš da je to što si doživjela Prava Veza, iako istovremeno osjećaš da to nije To – bar prema riječima koje si uputila meni i dečku. I da, imaš pravo, to nije to. I nije drama. Mlada si i bolje ti je da si sama nego s osobom koja definitivno nije (više) za tebe. Vjeruj mi, čim se oslobodiš i ne budeš gledala na ovo kao na svoj osobni poraz ili promašaj, naći će se već netko tko će ti pružiti i toplu riječ i mirišljavi pazuh i veliko srce i veliki….

Krevet. Pa makar u kućici na drvetu.

Hej Rujana,

sa dečkom sam već tri godine i super mi je - u stvari super mi je bilo - dok se on prošle godine nije razbolio. I tak - on se oporavio, seks je bio kak-tak dok je oporavljanje trajalo i onda je opet bilo dobro tri mjeseca, a sad opet - nije.

Ne bi mi bilo krivo da je bolest kriva nego nešto drugo je u pitanju, ja mislim njegova glava. Jer bio je bolestan fizički - mislim ono ništ što bi mu moglo baš jaaaako poremetit seksualni apetit.

Sad mu nešto sve ja ne valjam - sve ga smeta i kaže da ja u krevetu ništ ne stimuliram. Ne slažem se s tom izjavom jer ja se trudim i pokušavam ga navesti na seksanje više nego jednom mjesečno na sve moguće načine.

Meni je u krevetu s njim dobro - kad se desi. Rekao mi je prošli tjedan – kad sam počela gunđat da se valjda i naši starci seksaju više nego mi - da se samo može na porniće uzbuditi (a mislila sam da je s tim šrotom prestao) a da mu to nije 'vođenje ljubavi'.

Inače sve više provodi vremena kući, izležava se, sve ga manje stvari zanima, izlazi s prijateljima tu i tamo ali sa mnom sve manje u neka kulturna i tulumarska događanja. I udebljao se. Imam osjećaj da je ostario deset godina u deset mjeseci.

Probala sam ga 'stimulirati' ne samo seksualno nego i na različite fizičke aktivnosti tipa duge šetnje, plivanje, ples ali - za razliku od prije to ga je prestalo zanimati.

Šta da radim? Mota mi se po glavi da mu dam ultimatum do recimo kraja ljeta jer idemo na ljetovanje zajedno pa se nadam da će mu uz sunce-more-ljenčarenje nešt taj libido proraditi - ili da šutim i vidim šta će se desiti i da u skladu s tim vidim šta ću odlučiti ja sa svojim životom. I šutiram ga kad više ne budem mogla izdržati (ako do toga dođe). Kaže da me voli i da bi on 'htio' da krevet više štima ali mi se čini da očekuje da ću ja tu sad izmisliti neki recept po kojem će sve opet profunkcionirati.

Znam da si već odgovarala na pitanja u kojima je muškarcima libido bezvezan (i pitam se što im je svima!?!?!?) ali molim te pomagaj jer ne znam kakve odluke trebam donijeti. Ah da, trideset i četiri su mi godine, njemu je trideset i osam, u svemu ostalom se slažemo itd...i da, živimo više-manje zajedno i super se slažemo u svemu ostalom...nema tu problema u osjećajima ili skladnosti veze.

Ne znam - da ga nije lupila kriza četrdesetih? – mislim, tek im se približuje...

Eto...

Vesna



Draga Vesna,

Kao prvo, ne kažeš o kakvoj se boleštini radilo – ali iz tona tvog maila rekla bih da ipak nije nešto što ostavlja trajne posljedice…

Međutim, pada mi na pamet nekoliko objašnjenja za to što ga muči, a ti ćeš sama valjda skužiti koje ti se čini točno:

a.) više ga ne privlačiš – klasično objašnjenje, ne bih trošila previše riječi na to, iako ti se vjerojatno čini užasno…. Naime, moguće je nekoga voljeti, a da te taj netko više seksualno ne privlači. To i nije neka prevelika tragedija ukoliko ga ne privlači netko drugi. Pretpostavljam da puno parova 'kuburi' s tim problemom pa zato valjda i pribjegavaju kojekakvim igricama, igračkama, 'osvježavanjima' ovakve ili onakve vrste. Uostalom, s godinama pada libido – a pogotovo muškarcima – za ženu u tridesetima kažu da je seksualni idealan partner dečko u dvadesetima…. Još ako je tvoj libido i prije bio snažniji od njegovog, sada je ta razlika još izraženija. S obzirom da kaže da mu se diže na porniće, iskoristi tu situaciju pa ih gledaj s njim – možda otkrije da ih je zabavnije 'gledati' udvoje, a s vremenom i da su mu posve – nepotrebni.

b.) nešto ga muči – znam, zvuči prozaično, ali ne bih ti ovo pisala da nisam prošla kroz sličnu situaciju; moj mi je dragi prešutio da je rak njegova oca (kojeg sam jako voljela) bio metastazirao i da su mu dali samo nekoliko mjeseci života. I tako, inače uvijek spreman na tulume, izlaske, izlete i slično, odjednom se počeo ponašati baš tako kao što si opisala…naravno, ja sam odmah pomislila na a.), što mi je totalno srušilo samopouzdanje, baš kao i tebi. I nisam znala što da radim, baš kao ni ti…. Da ne duljim, nakon par mjeseci, uvjerena da me on više ne voli/voli neku drugu/postao je stari prdonja jer je punio 40/ne znam niti ja što, isprovocirala sam jednu vrlo ružnu svađu i nisam popuštala dok mi nije rekao istinu…. (zapamti, ako se odlučiš za ovu metodu, činiš to na vlastitu odgovornost :)…. Još se uvijek osjećam kao zadnje đubre što sam uopće mogla pomisliti da se radi o nečemu gore navedenom…

c.) na tragu prethodnoga, moguće je da je tvoj dragi shvatio da je smrtan! Ako nikada prije nije bio ozbiljnije bolestan, vrlo je moguće da se isprepadao te suočio s činjenicom da može umrijeti, da više nije u cvijetu mladosti i da je život relativno kratak, osobito kada se već nalaziš na pola puta! Još kada imaš na umu da su frajeri i inače u drami kada imaju običnu gripu, ljuti su sami na sebe što im se tako nešto moglo dogoditi te se pri tome do besvijesti samosažaljevaju i kukumavče, jedna ozbiljnija boleština mogla ga je isprepadati dovoljno da se povuče u sebe. I figurativno i doslovce.

d.) Postao je najobičnija lijenčina i baš mu je dobro – tokom bolesti je možda poslagao svoje prioritete i shvatio da mu je baš dobro doma s tobom, gledati telku, piti pivicu, fino papati – još da ne gnjaviš toliko oko seksa – kamo sreće! Tu ti tamo izađe s društvom i možda sluša o tome kako jednog žena gnjavi da mora više zarađivati, drugog da mora više biti doma, treći nema nikoga a baš bi…. A njemu je baš sve super, ima ženu s kojom može pričati, izađe van samo kada mu se da jer nema osjećaj da će nešto propustiti ako ne izađe baš na sva događanja u gradu, hakla si kompjuterske igrice/čita/gleda filmove poslije posla – možda bi te rado i pitao da skupa pogledate kakav pornić ali se boji tvoje reakcije…ukratko, ukalupio se u svojoj koži i možda mu sada malo treba pomjeriti guzicu da se ne opusti još više…

Naravno, može biti i pomalo od svega navedenog, ali mislim da u svakom slučaju ultimatum nije dobra ideja. Mislim, što ćeš mu reći? 'Ako se ne budeš češće ševio sa mnom, seli se svojoj mami?!'

Nisam frajer, ali sigurna sam da mi takva izjava ne bi povoljno djelovala na hidrauliku... Nego vidi ti lijepo kako će izgledati ljeto – promjena okoline će mu dobro doći, a stanje libida muškarca se najbolje očituje na godišnjem… ako sve bude šljakalo, onda tipujem da se ne radi o varijanti a.), a to je ono što te najviše i muči.

A o svemu drugome se da popričati, pogotovo uz bocu crnoga, zrikavce i šum valova. Naravno, ako ti uopće više bude do priče.

Sve u svemu, želim ti dugo i toplo ljeto.