Rujana Jeger's Blog, page 4

Draga Rujana,

mada rado pratim tvoj blog, nisam mislila da ću ti ikad poslati pismo. Jer, svoje probleme, činilo mi se, uspješno mogu sama riješiti.

No, evo. Imam taj neki problem - veze mi umru u roku tri mjeseca. Tako je barem bilo u posljednjim slučajevima. U zadnje dvije godine imala sam ravno dvije blic veze. Oba puta slična priča - upoznam se s ok momkom, površno se družimo par mjeseci - ili u većim društvima ili na radnom mjestu. Onda se situacija intenzivira i počnemo ozbiljnije izlaziti. Zbližavamo se. Sve je lako i jednostavno. Mjesec ili dva. I onda se sve sruši.

U prvom slučaju, ja sam vrlo brzo sabotirala odnos - živjeli smo u susjednim gradovima i dečko mi je rekao da mu u izvjesnom smislu, zbog količine posla koju obavlja preko dana, odgovara što živimo tako udaljeni. Meni se to činilo problematičnim, jer sam zaključila da njemu nisam bitna previše ja, nego udobnost tj. količina obaveza koju u ovom slučaju nema. Iako me uvjeravao da mu se sviđam, postala sam nervozna i raskinula. On je našao ubrzo djevojku - na drugom kraju Hrvatske.

Dvije godine kasnije, našla sam se u vezi s kolegom s posla. Oboje smo bili u sličnoj situaciji. Premoreni od ubitačnog tempa koji smo godinama tjerali radeći za velike tvrtke, završili smo u rodnom gradu u provinciji u puno manjoj i nezahtjevnijoj tvrtki. Oboje bi trebali biti na vrhuncu karijere ili napredovati, ali zbog krize i pustih otpuštanja, sretni smo što uopće imamo posao. Međutim, htjeli smo svoje živote natrag i bliskost.

U početku nam je bilo odlično, opušteno i romantično. Bilo je možda preintenzivno, jer se mjesec i pol dana doslovno nismo odvajali jedno od drugog. Isplivale su prve poteškoće - počeo mi je prigovarati da previše unosim posao u našu vezu. Naime, nisam dobila očekivanu povišicu, pa sam imala potrebu o tome razgovarati.

Onda sam ja imala problem - zbog njegove bivše djevojke koja mu je ujedno i najbolja frendica. Riječ je o jednom od onih kliznih odnosa u kojem postoje emocije zbog kojih svako toliko pokušavate ući u vezu, ali iz nekog razloga to uvijek završi fijaskom. I onda većinu vremena provedete kao prijatelji, a kada ste usamljeni - završite znate gdje. Dakle, njihov odnos nije bio izričito prijateljski neposredno prije našeg izlaženja, ali obećao mi je da će to riješiti. Međutim, usred egzistencijalno-poslovne nervoze, on je zaključio da mora otići na vikend na odmor i to baš - s njom.

Bila sam povrijeđena i ljubomorna, a on me uvjeravao da nemam razloga biti. Nisu tada bili zajedno, stalno mi se javljao smsom i uvjeravao da se nimalo ne moram brinuti, da joj je pričao o meni sve nabolje itd. Proveo se sjajno, ali je pri povratku bio hladan i čudan prema meni, te mi je prigovorio da mu svojom ljubomorom kvarim doživljaj. I onda smo se idućih dana počeli sve ozbiljnije svađati. Oko izlazaka, života, posla, besperspektivnosti. Njega je sve češće spopadala tjeskoba, mene ukočenost i nervoza. Na kraju se sve svelo na to da sam ja stalno ljuta, a on uvrijeđen. I da me on isključuje kad god ima neki problem jer smatra da se parovi u početku moraju - opušteno zabavljati? Dodajmo u cijelu priču to da smo oboje u tridesetima, živimo u malom gradu bez sadržaja i perspektive. On to podnosi teže nego ja, ali oboje želimo nešto više. Volim zabavu, ali sam svjesna da je u ovim uvjetima nemoguće imati stalno potpuno ispunjen, ako ikakav društveni život.

Sad se pitam, jesam li sebična, nesigurna i nepovjerljiva? Da li mi je ta želja za većim (iskrenom ljubavlju, prihvaćanjem i razumijevanjem) dotukla obje veze? Ili ih je prosto dotukao (ne)život?

Pozdrav od Lucy In The Sky With Diamonds


Draga Lucy,

Meni se čini da si u te dvije veze možda trebala postupiti upravo obrnuto – onom prvom tipu si uletjela sa 'hoću sad/hoću sve/odmah' stavom, a kod ovoga drugoga si već odavno trebala vidjeti da nešto smrducka….odnosno, njemu očito paše baš takva veza kakvu ima sa tom bivšom – rekla bih da i nije spreman za više od toga. Neki ljudi imaju problema kod davanja ljubavi, a neki i kod primanja. U njegovim postupcima baš ne vidim neku ludu ljubav…barem ne prema tebi. Rekla bih da je i njemu najvažnija njegova - udobnost.

Veza vam je zamrla nakon početne zaljubljenosti, to nije ništa strašno, dešava se.

Mislim da su tvoji kriteriji i principi u redu, samo se ti njih drži. U kompromise treba ulaziti samo kada imaš konkretnog nekoga tko je to svojim ponašanjem zaslužio. Ovaj tvoj sadašnji svakako nije.

Dakle, nemoj rasipati energiju na tipa koji nalazi za shodno s drugom otići na vikend, ma u što te uvjeravao – u krajnjoj liniji, mogli ste svi skupa otići na neki izlet, ako su oni zbilja samo frendovi.

Radije gledaj kako da se iščupaš iz sredine koja te guši i ne obaziri se na pritisak okoline koji vjerojatno osjećaš kao žena s karijerom koja je zašla u tridesete… nije važno da se 'skućiš' i živiš onako kako to društvo od tebe očekuje, niti je važno kada. Važno je jedino da to učiniš ako i kada tebi paše, s kim ti paše i pod uvjetima pod kojima ti to želiš.

I da, kod prvog si možda previše brzo puhala na hladno, jer nakon mjesec-dva veze, samo u holivudskim filmovima ljudi odlučuju sve odbaciti radi ljubavi i seliti u novi grad/zemlju/planetu….čovjek je očito bio prezaposlen i odgovarala mu je veza na daljinu, kakvu je kasnije i ostvario s nekom drugom. Iako, naravno, ne treba isključiti mogućnost da je za to imao i nekog drugog razloga.

Ne mislim da si sebična, da nisi nesigurna to ne bi niti spominjala, ali vjeruj mi – većina ljudi je nesigurna, pogotovo kada se radi o ljubavi. A što se nepovjerljivosti tiče, već sam ti rekla, u prvom slučaj u vjerojatno da. Ali u drugom ti je radar zbilja zakazao.

Sve u svemu, ništa strašno. Mislim da si pomalo brzopleto zaključila da ti ne uspijevaju veze – na osnovu samo dva primjera bilo bi glupo bilo što zaključivati. Furaj svoj film i opusti se – život ti neće pobjeći. Ali je previše kratak da bi ga protratila ljuta i ogorčena.

Draga Rujana,

Već dugo razmišljam o tome da ti se javim jer mi treba savjet, a nekako mi je nezgodno o ovoj temi pričati s frendicama, čini mi se preintimno. Ukratko: imam 22 godine, studiram, radim i u vezi sam malo preko godinu dana s dečkom do kojeg mi je jako stalo, ali - ne mogu svršiti.

Osim te 'sitnice' veza nam je odlična, ali mene je sad ovo već prilično počelo zabrinjavati. Savršeno mi je jasno da nam ovo na duge staze može uništiti vezu, a to ne želim. Teoretski, znam što treba napraviti - jednostavno isprobavati dok ne pronađemo ono što mi odgovara, ali ja jednostavno ne znam što da počnem sa sobom. Jer, nije da ne mogu samo s njim, ne mogu uopće! Ili točnije, ne znam?

Jednom sam uspjela, prije nekoliko godina, a ni sama ne znam kako. Od onda se svi moji pokušaji da to ponovim svode na razočaranje. U zadnje vrijeme sam sve više frustrirana ovim problemom, do te mjere da sam skroz izgubila volju za seksom. Skoro da sam sretna što sam toliko zaposlena i što nemamo kud otići da bi bili sami (on živi sa svojima, a ja imam cimericu koje se ne mogu 'riješiti', tj. nema je u inat samo onda kad nas dvoje nismo slobodni).

Probala sam Kegelove vježbe i malo mi bude ugodnije i to je sve. Imam tonu izazovnog veša, ali mi ga se više ni ne da nositi. U početku sam stalno smišljala igrice, sad mi je to blesavo. Zapravo, osjećam da lagano dižem ruke od svega... Pričala sam s dečkom nekoliko puta, ne želim mu glumiti, ali ništa nismo postigli. Nisam spomenula da je on meni prvi partner, a ni on nije previše iskusan, prije mene je imao samo par vrlo kratkih veza. Misliš li, a i svi vi koji komentirate, da s vremenom može biti bolje iako u oko godinu dana nije? Mene je u početku oduševljavao seks sam po sebi, pa nisam previše brinula. Sad je skroz druga priča...

Što da radim, posebno jer nam okolnosti ne idu na ruku? On je vezan za život sa svojima jer im je tako svima financijski lakše, vidiš kakva su vremena. Ja ne mogu otići živjeti sama jer mi je to preskupo, unatoč poslu (a pokušavam i uštedjeti nešto za budućnost, jer kako ću kad završim faks, a perspektive za posao su tako slabe?!) Dakle, nemamo neko mjesto gdje bi imali par sati mira samo za sebe. Ako nam se i zalomi takvo popodne, budemo ili preumorni od obaveza ili se meni ne da... A sve češće mi se ne da... Što me dovelo do toga da se zapitam neke stvari.

S obzirom da mi je ovo prva ozbiljna veza, sve promjene me zbunjuju. Jasno mi je da ne može biti kao na početku, kada praktički nismo izlazili iz kreveta, ali kako mi se moglo dogoditi da s toga spadnem na potpun gubitak interesa?! Kako da znam da je to samo prolazna faza? Jer ne želim da prekinemo, on je stvarno dobar dečko i odlično se slažemo. Stvarno mi je stalo do njega i ne želim prekinuti, ali s druge strane, ne želim mučiti ni sebe ni njega, ako nema nade... Pa me zanima, kako da riješim problem koji imamo? Je li to uopće moguće ili je sad već malo kasno? Luda sam već od razmišljanja o tome, već me 4 mjeseca zatrpava brdo gluposti i sve te obaveze (faks, posao, volontiranje, obitelj, prijatelji, svi uz ovo opisano) i stvarno ne znam što da radim... Možda je stvar samo u tome da sam preopterećena, ali to mi više zvuči kaoizgovor nego kao uzrok. Ako se sad s tim ne mogu nositi, kako ću kasnije, kad budem imala i obitelj i djecu uz posao?! Da je do toga, onda ni jedna žena nikad ne bi svršila, zar ne? Ili jednostavno spadam u nesretni postotak koji je izgubljen slučaj pa mi nema spasa...

Hvala unaprijed na svakom savjetu i komentaru!

Zbunjena



Draga Zbunjena,

Na žalost, nisi usamljena – ima još mlađih žena (a i ne samo njih) koje nisu u stanju postići orgazam. Barem ne onako kako misle da bi trebalo.

Odnosno u paru, a idealno – penetracijom.

Osobno mislim da tvoj problem nije dublji, odnosno psihološke prirode.

Po svemu što si napisala vidim (a i sama si napomenula) da si jako seksualno neiskusna, tako da mislim da bi prije svega morala otkriti sama sebe i svoje tijelo. Ako naučiš kako sama sebe zadovoljiti lakše ćeš to naučiti i partnera.

Naravno, ne želim reći da svaka žena treba i mora masturbirati kako bi imala uspješan seksualni život, itd. Ali je to nešto što zna pomoći…

Neke žene postižu orgazam kao od šale – ja sam imala prijateljicu s faksa koja je mogla svršiti dodirujući sama sebi dlan i istovremeno maštajući o seksu….ako k tome imaš ikakve predodžbe o tome kako dosadna mogu biti predavanja iz, recimo, brončanodobne arheologije u cik zore te u mraku uz pomoć dijapozitiva na kojima cu crno-bijeli crteži stotina i stotina naušnica koje k tome imaju imena na njemačkom (koji malo studenata govori pa im ta imena obično nemaju niti smisla)…..uglavnom, ja bih spustila glavu na kaput i obično malo 'ubila oko' jer se četvrtkom brijalo u Đuri (današnji Gjuro 2), a nakon toga….recimo da sam sticala iskustva. Predavanja su bila petkom u 8 ili 9, ne sjećam se a nije niti važno. Meni je to bilo prerano za bilo što. Osim toga, baš sam tada nekako u tome počela postizati dobre rezultate. Orgazmu, mislim.

Ukratko, kada bi profa (kojoj se ovim putem ispričavam jer njezin predmet generalno i nije bio dosadan) na kraju sata krenula prema štekeru da upali svjetlo, moja bi me S. podbola pod rebra da dignem glavu s klupe. Pogledale bismo se, ja s laganim mlazićem slinice od spavkanja, a ona sva rumena u licu…. kako sam joj samo zavidjela….u sat vremena postizala je nešto na čemu sam ja naporno radila noćima ….

Govorim ti iz iskustva – pošto isto nisam baš najbolje poznavala svoje tijelo, jer sam to nekako prepuštala dečkima, a oni nisu baš imali pojma što da rade - i meni je trebalo par godina da skužim tko-što-gdje-kako. Na sreću sam počela puno ranije od tebe …

Nekoliko godina kasnije otkrila sam višestruke orgazme čiji je broj s godinama rastao…nekada mi, tako, tokom seksa – a oprostite mi ako sam to već negdje spomenula – glavom prozuji glas Mladena Delića: 'Pa je li to moguće? Ljudi moji, kakva sreća! Tresu se tribine!'.

Na sreću, moj je najvažniji frajer u životu bio puno iskusniji od mene i talentiran za seks. Drugim riječima, čovjek koji voli kada je onome s kime je u krevetu lijepo i to mu je važnije od vlastitog užitka – odnosno moj mu je užitak donosio (i još donosi, barem tako kaže, a ako laže – sam si je kriv) – užitak.

Prvih par mjeseci nikako nije išlo, a onda nekako skužiš koji ti pokreti ili položaji bolje pašu (probaj biti gore dok on sjedi uspravno, na primjer) – a nisam imala niti gdje to pročitati. Naime, u moje vrijeme (ovo zvuči nekako starački, ali neka) takva pitanja nisi mogla baš slati u novine, a jedini časopisi koji su pisali o seksu bili su nekakva polupornjava – časopis Erotika, na primjer, koja se svakako nije usredotočavala na ženski orgazam….

Na sreću, ruku mi je relativno rano dopala knjiga Shere Hite – 'Izvještaj Hite-seksualni život žene' i tu sam nekako shvatila da nisam jedina – ali i da ima raznih načina postizanja orgazma.

E sad- ti spominješ Kegelove vježbe koje zapravo i nemaju puno veze sa tim jer ne podražuju klitoris. One naravno mogu osjećaj intenzivirati ako aktiviraš mišiće na početku orgazma, ali same su vrlo rijetko učinkovite. Možda ti (ili bolje rečeno - vi) nedovoljno obraćaš pažnju na taj mali važni organ čije ime dolazi od grčke riječi kleitos – ključ.

Ono što je važno da znaš je da se ženski orgazam odavno više ne dijeli na 'vaginalni' i 'klitoralni' – orgazam uvijek počinje s klitorisom, a penetracija ga može intenzivirati ili učiniti da imaš drugačiji osjećaj. Iako – svaki je orgazam različit od prethodnog i po intenzitetu i po trajanju….

Imam dojam da žene i prečesto očekuju da im muškarac 'pruži užitak' kao da je to nešto što gotovo nema veze s njima, kao da je njihovo tijelo samo predmet s kojim on treba manipulirati, i to po mogućnosti – ako ide – na obostranu sreću i zadovoljstvo. Šipak. Gobac bi rekao: 'Čuj, honey, nije to sam tak! Ou jea!'.  

Ne kažem da je to i tvoj slučaj, a svakako te moram pohvaliti što se tiče jedne jako bitne stvari – smatram da je važno što ne glumiš orgazam! Jer kada počneš, teško je stati, a time i potireš bilo kakav iskren seksualni odnos s drugom stranom. Jako je dobro da se nisi uhvatila u tu zamku.

A sada praktični savjet:

Sjećaš se one epizode 'Seksa i grada' (koju sam ja gledala, stjecajem nesretnih okolnosti, sama sa svojim svekrom) kada se Charlotte zakači na vibrator zvan 'zeko'.

E, pa toplo ti savjetujem jedan takav aparatić – iako ne mora biti taj, a možeš 'nabaciti' i ručni rad ako ti je draže. Uzmi si vremena kada ti cimerica nije doma i malo se poigraj. Zaboravi 'guranje', koncentriraj se na 'ključić' i pokušaj se opustiti. Ponašaj se kao da ideš u krevet s nekim do koga ti je stalo (nadam se i da jest – mislim, stalo tebi do tebe)- stavi omiljenu muziku, upali si svijeće, gledaj se u ogledalo ako će ti to pomoći, ili žmiri, misli na nešto što te pali u seksu i najvažnije – uzmi si vremena….možda neće uspjeti od prve, ali nemoj odustati, nago ponovi svakih par dana. Ne moraš ništa niti reći dečku, ako ti je neugodno. Neka to bude nešto samo tvoje. S vremenom kada skužiš što-kako-gdje-kada, ubaci i njega u kombinaciju.

Jer imaj na umu – sa sobom ćeš biti do kraja života, a s njim – tko zna. Zato je važno da naučiš sama sa sobom, akhm….sretnije živjeti.

I da, sigurno ćeš se početi bolje osjećati i želja će ti se vratiti. Jednoga ćeš dana čitati sve ovo i slatko se smijati, vjeruj mi.

Želim ti, kao i svima ostalima – sretnu i multiorgazmičku novu 2012!

Draga Rujana i svi ostali,

Misliš li da za svakoga negdje postoji netko? Ja ne mislim, ali slušam mišljenje drugih. Željela bih da me netko razuvjeri.

Na početku tridesetih sam izgubila vjeru u ljubav. Grozna rečenica.

Svoje veze mogu nabrojati na prste jedne ruke, ali njihovo ukupno trajanje na prste dvije ruke. Nakon svake veze sam ostala emocionalno slomljena. Nakon zadnje sam doslovno u dijelovima koje već 4 mjeseca za sobom skupljam.

Ne tražim krivca niti jednog prekida, nije to bit, ali imam jedno pitanje ne koje odgovor ne mogu pronaći već godinama.

Zašto oduševljenje kod muškaraca tako brzo splasne?

Zadnja veza je bila kao iz bajke. On je bio oduševljen sa mnom u kompletu. Čak mi je bio pomalo i naporan pretjeranom brigom i pokazivanjem oduševljenja. Ali, odgovarala mi je ta napornost. Davala je osjećaj princeze iz bajke. Razumjeli smo se, jedno drugome završavali rečenice, mislili isto…a seks bio predobar!

Pojavio se prvi mali problemčić. Glupost.

On se povuče i samo mi kaže da ga zaboravim. Nije dopustio niti da razgovaramo o problemčiću. Samo je nestao sa svojom završnom riječi. A ja ostala sa upitnikom iznad glave.

Zašto? Zbog čega? Kako?

Odgovore na ta pitanja od njega nisam niti tražila. Jedina reakcija je bila upitno izjavna riječ pomalo povišenog tona: MOLIM?!

Odgovor je bio: ne ide nam i nestao je.

Mislim da nije bio iskren, ali ne razumijem što se dogodilo.

Sad više nije pitanje niti koliko je ta veza trajala. Pitanje je kako netko može preko noći postati netko drugi, drugačiji. Ne razumijem. Nikako.

Povlačim se u svoju kolibicu na rubu pustinje i bježim od svih.

Tamo me nitko ne dira. Zar je to rješenje?!

Samo mi nemoj reći da je sve 'stvar' rođenja po sretnom zvijezdom!

Gospođica Veliki Upitnik



Kao prvo, željela bih zamoliti sve ljude dobre volje, a pogotovo one loše volje (jer mi ti i pišu) da svoj problem malo detaljnije opišu. Kao što možete vidjeti gore, ovakva pitanja su previše generalna, pa moram tapkati u mraku i riskirati da nekoga nepotrebno povrijedim…. ali eto, nadam se da neću;

Dakle, draga Upitnice!

I ja imam jedan veliki upitnik – o kojem je problemu riječ?

Ima malih i velikih problema, rješivih i nerješivih, zato bi bilo dosta važno znati o čemu se točno radilo. 'Draga, pojeo sam ti hrčka na lešo!' nije isto što i; 'Poševio sam ti najboljeg frenda', na primjer.

Mislim, moram se malo zezati s tobom jer svijet shvaćaš malo previše dramatično. Što god taj problem bio, njemu je poslužio kao izgovor da se izvuče iz situacije koja mu očito više nije pasala. Bilo da te se zasitio, ili mu se svidjela neka druga – a možda i ništa od toga – bolje je tako, nego da ste se razvlačili nekoliko godina i još napravili djecu pa se varali i mrcvarili.

Ne bih baš toliko generalizirala pa rekla da frajerima nužno oduševljenje splasne za par mjeseci – naime, prvih nekoliko mjeseci se smatra fazom zaljubljenosti gdje se oboma sve čini novo, uzbudljivo, napeto i divno….inače, povijesno se ta faza u ljubavi tretirala (ponekad čak i pred zakonom) kao duševna bolest. I prilično je jasno da ne može predugo trajati, inače ljudsko društvo ne bi moglo funkcionirati.

Dakle, nakon te početne faze ljudi tek jasno mogu vidjeti je li to u čemu se nalaze materijal za vezu ili se počinje nazirati kraj…Žene često znaju sebe uvjeriti da je partner idealan, samo još dok ga malo promijene, mrvicu ga usmjere, presvuku, isfiltriraju mu društvo i generalno ga prilagode onome kakav misle da bi mogao/trebao biti….i eto sreće.

Frajeri su tu puno realističniji pa se generalno ne zanose idejom da mogu ženu promijeniti (osim psihopata, iz čega ispada da smo mi žene pomalo psihopati…pa kad bolje razmislim, možda i jesmo:), nego nakon nekog vremena, kada se zasite seksa i uzbuđenja, sagledaju situaciju i načelno – ako žena nije idealna za njih – radije prekinu ili nešto zeznu u nadi da će dobiti nogu kako se ne bi osjećali kao prasci….mislim, kada već generaliziramo.

Pri tome se žena vrlo lako uživi u tu ulogu princeze iz bajke, a frajer u jednom trenutku shvati da mu se ne da više glumiti butlera, jer konačno – dobio je što je htio i sada počinje procjenjivati je li to vrijedno daljnjeg truda ili je to bilo to!

Pogotovo ako je trud jednostran, odnosno, nema ničega zbog čega bi se on osjećao kao princ iz bajke. Ljubav je najbolja kada je uzajamna, a tih nekoliko mjeseci veze još ne možeš niti zvati ljubavlju jer se iz zaljubljenosti i strasti još nije rodila ljubav, poštovanje, prijateljstvo i ostali osjećaji potrebni za održavanje duže veze.

Ne mislim također niti da je nužno netko kriv – ljudi se nađu, provedu neko vrijeme skupa, lijepo im je, ali odu dalje jer to nije – ono pravo.

E sada – mislim li ja da za svakoga postoji netko? Ne. Mislim da za svakoga postoji više njih i to se mijenja vremenom. Neki muškarac za kojim sada patiš ti za pet godina više niti u ludilu neće biti zanimljiv. Niti bi ti bio prije pet godina, uostalom.

Ne vjerujem u Platonovu verziju ljubavi, u to da su nas ljutiti bogovi sve presjekli na pola i da od tada tražimo svoje izgubljene polovice….iako se ponekad osjećamo da smo ih našli. Romantična ljubav, onakva kakva se danas smatra idealom, ako ne gotovo i svrhom života, proizvod je trubadurske poezije srednjeg vijeka te književnosti od 17. stoljeća na ovamo….dapače, Shakespeare – autor 'Romea i Julije', zaboga! - isključuje postojanje ljubavi u braku.

To ne znači da je prije nije bilo, nego da je se nije smatralo svrhom života niti je se slavilo kao danas. Brakovi su se sklapali iz koristi i nužde. Naravno, bilo je sigurno divno ako bi u tim brakovima bilo bar malo ljubavi, ali to svakako nije bila svrha.

Meni se čini da ti toliko želiš naći svoju 'drugu polovicu' da idealiziraš ljubav i svaki puta pomisliš kako je to – to, pa se zato tako često razočaraš i zatim povlačiš, u kako si rekla – kolibicu na rubu pustinje. To nije rješenje. Rješenje je da malo zrelije počneš gledati na stvar i po mogućnosti ne čitaš ljubavne romane jer su oni čisto trovanje mozga, baš kao i romantične komedije.

Također je užasno bitno da, kada si u vezi s nekim – i najmanje probleme raspraviš a ne guraš pod tepih. Ako si našla solidnog frajera, znati ćeš to po načinu na koji razgovara o problemima. Ako odmah diže ruke i pravi se da nema problema – ili nije zreo, ili mu nije baš toliko stalo i ostaviti će te čim iskrsne nešto veće.

Dakle, ne idealiziraj, ne dramatiziraj i ne kriziraj samo zato što su ti vjerojatno frendice već poudavane i možda imaju djecu a ti se osjećaš kao promašaj jer ne uspijevaš naći dobrog frajera – sve sam to već čula u više verzija, tako da pretpostavljam da i tebe muči isto. Inače, u potrazi za 'drugom polovicom' najgore je kada na silu guramo kandidate u 'modlu' za kolače da poprime oblik koji nam treba. Pitanje je, draga moja, kakve su to u stvari veze. I koliko toga ljudi ne žele vidjeti kada si zacrtaju da će s nekim biti. I koliko ljudi su s nekim samo zato da ne bi bili sami…Inače ne bi na ovom blogu bilo toliko pisama na temu razvoda i prevare.

Znam da zvuči šuplje, ali ima i drugih stvari u životu. Prijatelji. Porodica. Da, pa čak i posao ako radiš ono što voliš. Usredotoči se na njih, nemoj biti žena koja sve to zapusti kada nađe frajera – što može biti još jedan razlog zašto se on pod pritiskom prevelikih očekivanja - povuče. A vjeruj mi, ponavljam - ne mora biti 'do tebe' – ljudi imaju i svoje probleme, ponekad nisu spremni dati više od onoga što trenutno daju, a ponekad čak niti primiti sve ono što im želimo dati…

Zato se, molim te, nemoj samosažaljevati što ćeš praznike dočekati sama, to je ionako blesavi konstrukt naše konzumerističke kulture. Prošetaj do neke veće knjižare i sama sebi pokloni knjigu Laure Kipnis 'Protiv ljubavi', a ako više voliš lakšu lektiru, uzmi 'Njemu baš i nije stalo' Grega Behrendta i Liz Tucillo. Mislim da ćeš tamo naći još mnoge korisne odgovore na svoja pitanja...

I na kraju – ne vjerujem u rođenje pod sretnom zvijezdom ništa više nego u djeda Božićnjaka i ostale gluposti. Ho, ho fucking ho.

Draga Rujana,

redovito pratim tvoj blog i u zadnje vrijeme i sama često razmišljam o tome da ti se obratim. I evo me, napokon to činim.

Mlada sam, imam 23 godine, pa je i to velikim dijelom razlog zašto ti se javljam, jer si puno iskusnija i mudrija od mene.

Moj problem je veza u kojoj se nalazim i jesam zadnjih godinu dana, koju sam par puta bezuspješno pokušala prekinuti i za koju nisam sigurna što činiti.

No da nekako kronološki krenem. Oboje smo iz istog naselja, upoznali smo se u kvartovskom kafiću u koji smo tada oboje zalazili. Prije nego što smo ušli ozbiljnije u vezu ispričao mi je svoju životnu priču. Imao je teško i nesretno djetinjstvo, odrastao je sa 2 mlađe sestre u siromaštvu sa roditeljima koji su se međusobno verbalno i fizički maltretirali.

Danas su mu roditelji razdvojeni, zadnjih par godina on živi sa tatom u trošnoj, nikada dovršenoj, vlastoručno izgrađenoj kućici. Tata mu je nezaposlen, radi kada nešto 'uleti', pije svaki dan i nikada svoga sina nije imao pod kontrolom.

Moj dečko je od osnovne škole bio jako problematičan, od tučnjava, neučenja, prilagođenog programa... Srednju je upisao jedinu koju je mogao i nekako je završio. Od tada radi. Čim je bio kreditno sposoban digao je šesteroznamenkasti kredit. Da pomogne svojima da kuću dovrše.

No nakon par mjeseci veze sam saznala od njega osobno kako je vrlo mali djelić tog kredita dao roditeljima, više od polovice prokockao i kupio auto i trošio na sve strane. OK, dakle problem broj 1- kocka.

Danas ode u casino rijetko, samo kada se posvađamo i ne kocka nekontrolirano. Trenutno je na burzi. Kredit nakon više godina još uvijek nije otplatio.

Problem broj 2- ljubomora i posesivnost. Prije mene je imao dugu vezu u kojoj ga je bivša mjesecima varala, što ga je slomilo kada je saznao i u vezi nije bio 3 godine do mene. Rekao mi je kako nema povjerenja u ljude općenito, pa kako bih mu dokazala da mi može vjerovati i da ga neću povrijediti sam prestala izlaziti odvojeno van, udaljila se od muških frendova i s vremenom od prijatelja općenito.

Sada sam u situaciji da me skoro ostavio jer sam spontano završila na piću u klubu sa 2 rođakinje i prijateljicom. Optužuje me da sam mu lagala i u suzama je rekao da se boji da će me izgubiti ako ću izlaziti bez njega. Rekla sam mu da ga prevariti mogu i u 2 popodne među policama u Konzumu, ali on na to kaže da je on takav bolestan na to i da se uza sve ne želi brinuti hoće li mi se što dogoditi. Pere me u zadnje vrijeme da svatko sudi po sebi pa sam i sama postala ljubomorna i sumnjičava, ali držim to više manje za sebe jer stvarno nema nikakvih naznaka i vjerujem mu.

Moji roditelji ne znaju većinu, a svejedno nisu oduševljeni njime jer su oboje obrazovani, ja sam student, znaju za njegovu financijsku situaciju i mama strahuje da se ne mučim u životu i da ne rintam za oboje jer mi ne želi težak život. Iako meni nije bitan papir nit' tko što ima završeno.

Mene više brine da ne ostanem bez krova nad glavom i gladna ako ga nešto ne opere pa prokocka sve što imamo. Brine me da neću moći ni na kavu izaći, a da će on raditi što ga se prohtije, ne daj Bože da me udari. I na kraju krajeva, što nije što bi bilo kad bi bilo, ne znam kada će uopće biti moguće da odemo živjeti skupa u ovakvoj situaciji, jer sam mu dala do znanja da ne kanim s ničijim roditeljom/ima živjeti, jer ionako mi je mrsko svaki dan dolaziti i spavati kod njega. Kaže da se strpim do 2. mjeseca da posao krene. Tvrdi da ne želi i ne vidi ni jednu osim mene i želi djecu sa mnom te da se veseli zajedničkom životu.

Ne znam da li da mu pomažem i dalje. Da li mu uopće i pomažem. U zadnje vrijeme sumnjam u ljubav s njegove strane jer otkad sam izašla odguruje me od sebe, živciram ga i stalno puca na mene. Noćas sam u 3 sata otišla iz kreveta i njegove kuće jer ne smijem više ništa prigovoriti da ne pukne na mene, osjetila sam se strašno uvrijeđeno i nepoželjno.

Plačem od muke. Želim mu biti podrška, ali ne znam kako da mu dam do znanja gdje griješi. Uopće me ne shvaća ili jednostavno ne želi. Volim ga i žao mi ga je, ponekad si mislim kakav bi bio da je imao normalan život i starce. Osjećam da govori da me poštuje, a zapravo to ne radi jer ga nikada nitko nije naučio poštovanju, uzima me zdravo za gotovo.

Da li se to može ikada promijeniti? Probala sam prekinuti, ali pokleknem nakon par dana jer mi strašno fali, a i on sam bude slomljen i kaže da sam mu najveća podrška i najdivnija osoba koju je imao. Strah me da si ne uništim život krivim odabirom, pomozi :(

Alisa u zemlji čudesa


Draga Alisa,

Sve si savršeno izanalizirala – on te sigurno voli, sigurno si najdivnija osoba koju je upoznao, sigurno te ne želi izgubiti i sasvim sigurno želi živjeti s tobom i imati djecu. Ali. Kao što i sama kažeš, poštuje te koliko je to u njegovoj moći, a to baš i nije puno, ako te ne pušta van i ako te maltretira radi jednog izlaska u društvu, bilo ono žensko ili ne.

On je nesiguran i nesretan čovjek koji nije dobio ljubav u djetinjstvu i samim time će je vrlo teško davati u onom obliku koji tebi treba. Vjerojatno misli da je ljubomora i posesivnost znak ljubavi, i za njega vjerojatno jest, ali tebi tako nešto u životu ne treba. Ako tome pribrojimo piće, nekontrolirano ponašanje i odrastanje u atmosferi gdje je udariti partnera najnormalnija stvar, ja bih na mjestu tvojih roditelja učinila što god je potrebno da te maknem od njega, evo – iskreno to priznajem. K tome, nije isključeno da bi te i njegov otac počeo maltretirati u slučaju da pristaneš živjeti u toj nedovršenoj kući s njima.

Meni to sve zvuči kao neki američki white trailer trash film u kojem na kraju shvatimo kako ljubav ne može prebroditi baš sve razlike među ljudima….osobno isto ne marim za to kojim se poslom netko bavi i koje škole ima, ali ne mogu podnijeti ljude koji piju tako da gube kontrolu nad sobom, a pogotovo ne one koji bi urlali na ženu, dijete ili životinju, a kamoli udarili. Za to nema opravdanja.

Kockanje je, k tome, ozbiljna ovisnost, i kao i svaka ovisnost – mora se godinama ozbiljno liječiti prije nego što se čovjeka može proglasiti rehabilitiranim. Moje mišljenje je da je ovisnik uvijek ovisnik, samo se ovisnost može prenijeti na neki drugi objekt – u ovo slučaju si to ti.

Dakle, opsjednut je time gdje si ti i što radiš a u ovom slučaju ne vidim da se situacija može poboljšati, dapače. Nemoj se uhvatiti u mrežu u koju se hvataju mnoge dobre i suosjećajne žene koje misle da će baš one izliječiti toga divnog čovjeka koji je samo stjecajem nesretnih okolnosti narkić/kockar/pijanac/kavgadžija/nasilnik! Nije, jer svi imamo mogućnost izbora, međutim samo rijetki prekinu obrazac s kojim su odrasli – odnosno, poznato je da ljudi koje su roditelji zlostavljali, češće zlostavljaju vlastitu djecu, ma koliko to apsurdno bilo….

Iskreno ne vidim niti da se tvoj dečko zbilja iskreno pokušava promijeniti, jer vidiš da kocka čim situacija nije idealna – iako dugove nije otplatio. Uostalom, otkuda ti znaš koliko on stvarno prokocka u tim situacijama? Možda se izderava jer je uletio u još veće dugove i ljut je na sebe pa se onda iskaljuje na najbližoj osobi, svi to ponekad radimo. Mislim na iskaljivanje nervoze, ne na prokockavanje šesteroznamenkastih cifri….

K tome, moraš biti svjesna da svi ovisnici patološki lažu – i druge i sebe.

Draga Alisa, ma koliko ti to teško padalo i ma koliko ti ga bilo žao – nađi neku stipendiju, po mogućnosti u nekom drugom gradu ili neku razmjenu studenata i makni se na neko duže vrijeme, jer ti mu ne možeš pomoći.

Ne znam više kako dalje. Ali da krenem od početka.

Imam preko 40 godina. Rastavljen sam dugi niz godina (no dobro...hrpu godina smo živjeli odvojeno ali nekoliko je godina od kako smo rastavljeni i na papiru). Prvi brak je pukao kad je bivša otišla (nije joj bilo prvi put) a u to vrijeme više nisam želio da se vrati. Koliko je trajao moj prvi brak? 4-5 godina. Sve te godine nakon toga sam više bježao od te aveti zvane 'žena' jer ostalo mi je previše ožiljaka od mog prvog braka - ostavljen, izigran i iskorišten. Ružan osjećaj i loša podloga za novi život.

Čini mi se uobičajena priča za Hrvatsku. Ne mogu reći da sam fin (mislim da nemam profinjene manire) ali nisam baraba – ne opijam se, ne pušim i ne kurvam se. Popijem tu i tamo ali rijetko...Radim k'o crv samo se u zadnje vrijeme pitam – zašto i čemu sve to.

Ali kao i kod svih normalnih ljudi i u meni je tinjala potreba da sretnem srodnu dušu.. još jednom. Zazirao sam od toga ali sam istovremeno i bježao i sakrivao se u poslu. Sve vrijeme imam potrebu biti u ozbiljnoj i stabilnoj vezi ali nije lako pronaći 'normalno' žensko a još je teže ostvariti jednostavnu i 'normalnu' vezu.

Bio sam na dužem službenom putu u tom gradu i pred malo više od godinu dana susreo sam NJU, ženu mog života. Moju novu šansu da budem sretan. Zapravo ženu mog drugog života jer sad sam u toj drugoj mladosti i to je tako lijep osjećaj....

Nakon nekog vremena popričali smo i odmah sam znao da nije razvedena ali po njezinim riječima - njezin brak je prošlo svršeno vrijeme. Tip se nije pojavio doma više od godinu dana a i prije je rijetko navraćao... živi negdje daleko - recimo na drugom kontinentu. Pored toga kćer joj je tada imala 15 godina, vrlo osjetljive godine. Učinilo mi se prihvatljivo. A što ću, moram priznati da su proradili hormoni i kemija. Godilo je i meni i njoj biti zajedno.

I tako je to krenulo. Zbog njezine situacije sa kćerkom, brakom ali i zbog zatucane sredine gdje živimo (veliki grad ali malo selo) ja sam se trebao strpiti dok ona to ne sredi i dok joj kćer ne ode na faks. Otprilike dvije godine a nakon toga će me pratiti na kraj svijeta. Ali te dvije godine se moram suzdržati i našu vezu držati u tajnosti. Shvatio sam da žena želi igrati na sigurno i da je to vjerojatno glavni razlog pa sam prihvatio taj uvjet.

Ubrzo je sve krenulo ok. Praktično smo živjeli zajedno ali vrlo stidljivo u javnosti. U naredno vrijeme smo proputovali pola svijeta (karikirano) i sve je to izgledalo dobro i lijepo.

A onda sam (oko 6 mjeseci od kako smo krenuli zajedno) morao otputovati na službeni put na neko vrijeme - mjesec dana u inozemstvo. Prije toga smo se i vjerili ....bla... bla... bla ...zablistao je i jedan mali dijamant... a što ću ... k'o i svako žensko voli to svjetlucavo kamenje (neću nikad shvatiti što je to tako posebno u tom staklu osim što je skup).

I tako ... otputovao sam. Kontakte smo redovito i učestalo održavali preko interneta ali nije to to. Vratio sam se i nastavili smo po starom . Ali nešto mi se činilo drugačije. Kao da je žena postala manje vatrena. objasnio sam si - pa nije to ništa strašno proći će.... vratit će se to.

Moram priznati da sam se trudio da se vatra vrati ... ali nekako mi baš ne ide za rukom. Malo se zapali pa se ugasi.

I tako su prolazili mjeseci ali nije prošlo...

Zajednička putovanja su trebala osvježiti našu vezu ali nakon putovanja opet po starom - sve mi je više nešto falilo u toj mojoj priči. Sve mi je manje pasala takva situacija. Ni dan danas nisam upoznao njezine kolege s posla a niti njezinu familiju. Osim na slikama ali ništa uživo ... jer što će reći selo ako se pročuje ... udata, a u aferi . S druge strane ona je upoznala cijelu moju familiju i klince (osim bivše žene koju ne spominjem ali ni ona ne spominje ovog svog 'bivšeg') - i gdje sam sada?

Ona me voli (tako se kune...). Planiramo zajednički život (kućenje...). Putujemo često (svakih nekoliko mjeseci neki izletić od tjedan dana - u dvoje, a ponekad jednodnevni izlet i u troje sa njezinom kćerkom). Kad smo zajedno sve je pet ali kad odem na službeni put (a to je često i traje po mjesec ili više) nastaju moji problemi.

Kakvi problemi? Pa evo: nekako mi se čini da sam joj u to vrijeme zadnja rupa na svirali. Sve je važnije i hitnije tako da sam ja taj koji naziva i gnjavi ...veli da ima puno obaveza na poslu i oko posla (najtočniji opis posla - animator u jednoj velikoj firmi) pa ne stigne me nazvati. S obzirom da ima dosta prijatelja (s posla i od školskih dana) često se ide na večere – rođendani, proslave, poslovne večere ....(recimo 1-2 puta mjesečno... no dobro možda nekad i koji put više) znam da nije dobro biti zatvoren u svoja 4 zida i u malom stanu, i treba se družiti...

Vježba tenis kako bi održala kondiciju. Znam, treba paziti na zdravlje, sad ju je ulovilo šetanje, kćer joj dolazi doma svaki vikend i tad je zatišje u komunikaciji. Znam da joj je kćer u osjetljivim godinama. Zatišje znači - zovi kratko i ne prečesto.

Raspituje se za rastavu ali to ide nekako kilavo – veli – kad kćer ode na fakultet onda će to na brzaka (?) ali do toga je daleko...do iduće jeseni...Roditelji su joj blizu i stari, itd.

Sve skupa ... Ne stigne poslati ni SMS ili mail, a i kad zovem sva je u nekom poslu. Rijetko me zove i ja sam najčešće taj koji zove. Ako se razgovori oduže, izmisli neku obavezu. Ako počnem neku tešku temu (recimo ja krenem da mi nešto fali .... i da nisam happy) postane umorna... Znam želi slušati o lijepim stvarima ali ... ja imam problem. I tako - nemam s kim popričat.

A ja se osjećam zapostavljen. Ne osjećam tu njezinu ljubav u koju se kune. Ne želim si priznati, ali ne ide na dobro. A opet kad smo skupa sve djeluje normalno i dobro...osim što je nešto manje zainteresirana za seks i ja sam taj koji se mora za sve pobrinuti (a možda je to danas normalno?).

I tako nekoliko dana dok sam doma ali nakon toga ja opet put pod noge .... posao zove.

Što je moj problem? Pa rekao sam da nisam ženskaroš i slabo se kužim u tu žensku psihologiju. Iako sam prešao 40-tu ali nisam se dovoljno trudio ući u te ženske glave i sad mi to fali. Ne kužim i gotovo.

Ne želim biti vječni ljubavnik u tajnosti. A opet možda mi je to jedino, ali još uvijek neprihvatljivo rješenje. Želim imati normalnu vezu, normalan život. Znam, odgovor je strpljen-spašen. Ma nije problem čekati kad znaš što čekaš, ali ja više nisam siguran ni u što. Svašta mi se mota po glavi. Kopa me crv sumnje...ne želim izgubiti još godinu dana i biti na istom mjestu .... u tajnosti. Ili još gore...možda već sutra saznam da se igra još jedna igra ......

Znam. Moralka će me popljuvati. Jer tako mi i treba kad grizem u zabranjeno voće...ali nije to tako izgledalo, barem ne u mojim očima. Ne bih ja ali ...hormoni i želja su napravili svoje.

Volio bih dobiti vaše mišljenje: što se to događa i kamo to vodi? Koja se to igra igra? Nemojte mi samo reći da je gotovo.... trebam savjet kako dalje a ne kako nazad.

Ne želim prekinuti, želim se boriti, ali ispucao sam se sa idejama i municijom.

Zašto je toliko teško imati normalnu i stabilnu vezu? Što je to u tim vašim ženskim glavama? Što zapravo hoćete i zašto uvijek imate hrpu malih tajni?

A možda je problem u meni i nekim mojim stavovima i ponašanju? Što bi ja to trebao napraviti, promijeniti?

Puno pozdrava

od razočaranog u ljubav i ženski rod.



Uf što volim kada netko traži savjet, ali ne želi čuti istinu i već, unaprijed zna odgovor. Ali ajde, Razočarani, kužim da ti nije lako, pa ti opraštam te 'sitnice' ;)

Znači, sve u svemu, za kćerku si samo mamin poznanik, dok svi ostali (prijatelji, porodica) ne znaju da postojiš…Bez obzira na to što je njezin muž na drugom kontinentu, unatoč svemu najprije moraš prihvatiti činjenicu da si (barem do daljnjega) običan (i da, tajni) – ljubavnik. Ti si samo jedan od kutova toga trokuta, što sam sebi nikako ne želiš priznati.

Ona je u braku, očito joj je stalo do mišljenja okoline i na prvom joj je mjestu kćerka, zatim očito ona sama sebi, a onda eventualno tek tada dolaziš i ti na red. Opisuješ je kao aktivnu osobu s puno interesa i hobija, koja se voli družiti (što tebe dovodi do ludila od ljubomore), dok si sebe sveo na nekoga tko osim posla u životu jedino ima nju…ne možeš živjeti tako sav usmjeren na drugoga, to je preveliko opterećenje za tu osobu, a osim toga nije dobro niti za tebe. Nemoj se nadati da će ti ona (jednom kada i ako se rastane) ispuniti baš sva životna očekivanja.

Uostalom, ljudi su različito baždareni – nekome je dosta pola sata razgovora ili vođenja ljubavi ili druženja, dok su drugi crne rupe kojima nikada i ničega nije dosta. Na žalost ili sreću, ne postoji odgovarajući mjerni sistem kojim možeš izmjeriti njezine, svoje, niti bilo čije osjećaje.

Može biti da ima ljubavnika, ali isto tako može biti da se potpuno ohladila od tebe, no također može biti da je ovo što sada imate njezin osobni maksimum. Nakon one početne faze zaljubljivanja veze ili prežive ili propadnu, ali rijetko ostaju baš jednakog intenziteta – obično se pretvore u neku malo 'smireniju' varijantu. Znači, nakon zaljubljenosti slijedi ljubav&poštovanje& prijateljstvo, odnosno sveto trojstvo dugih i uspješnih veza.

Ti želiš imati 'normalnu vezu' s 'normalnom ženom', što god to značilo. Međutim, tvoja draga očigledno to ne želi na isti način na koji ti želiš (što ne znači da uopće ne želi), kužiš?

Zato ne traži ono što od nje ne možeš dobiti. Naime, ja zaista iskreno sumnjam da će vaša veza izdržati do tog famoznog razvoda zbog kojeg se čeka da kćerka upiše fakultet, kao da već i sama možda ne konta da nisi samo mamin dobar prijatelj….

I nakon svih problema koje si gore nabrojao i svih (generalnih, te kao takvih posve bezveznih) pitanja o ženskoj psihi – imam ja jedno pitanje za tebe; zašto ti nju uopće još uvijek želiš? Ionako joj ne vjeruješ, ljubomoran si i nesretan, nisi spreman čekati, seks je spao na tebe, a i sam si izjavio kako to više nije - to.

Moje je mišljenje da se ti naprosto želiš skrasiti, a ona ti se učinila idealnom. Međutim, ispada da nije. I što sad?

Zašto to doživljavaš kao neki svoj promašaj, grešku ili katastrofu?

Ima još žena, nije propao svijet, nemoj biti s nekim samo zato da ne bi bio sam. Možda si prevalio četrdesetu, ali kao što sam kažeš – ušao si u drugu mladost, možda sada još nije kasno da počneš proučavati žensku psihologiju. Čovjek uči dok je živ.

Draga Rujana,

Dugo već čitam tvoj blog i koliko se sjećam, nisam još naišla na ovakav problem. Doduše, svakome od nas je njegov ili njezin problem jedinstven pa pišem čak i ako je već bilo pisama sa istom tematikom. Naime, imam problem seksualne prirode.

U vezi sam skoro dva mjeseca, znači prerano za ikakve seksualne probleme, ali eto...

Znamo svi da na početku veze uvijek samo po sebi bude intenzivnije u smislu količine seksualnih aktivnosti pa tako je ni nama ne manjka, međutim problem je u njegovoj erekciji tj. održavanju iste. I problem je prisutan doslovno od prvog seksa, odnosno dana.

Sve bude okej ukoliko ga zadovoljavam rukama ili ustima, ali čim krenemo u 'akciju', ne uspijeva zadržati čvrstinu i time doslovno sve splasne. Razgovarali smo više puta o tome i nismo uspjeli shvatiti u čemu je problem jer on tvrdi (a i ja to vidim i osjetim) da mu želje za mnom ne nedostaje (a niti strasti). Isto tako tvrdi da do mene nije imao taj problem odnosno s drugima mu se to nije događalo (kaže da nije emotivno vezan ni uz koga iz prošlosti).

Razmišljala sam i o fizičkom uzroku, ali ako sve druge seksualne stimulacije pale, mislim da se onda ne radi o tome. Tu i tamo se desi da sve bude okej, ali u 3 od 5 slučajeva bude fijasko. Strah me da ja nekako negativno djelujem na njegovu psihu čime se to odražava i na 'njega'. Pretpostavljam da je jedini način da to riješimo da sam shvati odnosno što je to čime ga ja eventualno odbijam, jer mislim da ja sve radim što je u mojoj moći da se osjeća željenim i seksualno privlačnim. Inače, ima još i drugi problem, kao i kod Zbunjene – ne želi me oralno zadovoljiti (njemu to baš nije nešto), iako ne mogu mu još to zamjeriti jer kaže da bude s vremenom. To nije trenutno po meni problem, ali ističem to jer je možda to sve nekako povezano.

Kad pokušavam s njim malo intenzivnije porazgovarati o problemu, on se naljuti i kaže da time još samo pogoršavam stvar jer razglabanjem o tome nećemo ništa riješiti već mu samo radim pritisak i odmažem.

Mislim da je prerano da imamo već ovakve probleme, ali ipak ponekad krivim sebe. Možda sam ga još na samom početku (prije nego smo krenuli u seksualne vode) 'spustila' svojim neumjesnim komentarima i time ga učinila pomalo nesigurnim. Da pojasnim, on je malo jači, a ja sam dala do znanja da volim kad osoba drži do sebe, i da je premlad da se zapusti. Inače, on ima 27 godina, a ja sam nekoliko godina starija od njega.

Obzirom da ni on ni ja ne znamo kako problem riješiti, imaš li neki savjet za nas ili je najbolje pustiti vrijeme da učini svoje?

Pozdrav!

Nezadovolj(e)na


Draga Nezadovolj(e)na,

Nikada nije previše rano, znaš da problemi ne biraju povoljan trenutak da nas zaskoče. Međutim, u vašem slučaju padaju mi na pamet dvije mogućnosti; s jedne strane možda niste posve kompatibilni u fizičkom smislu – Kama Sutra muškarce i žene prema veličini lingama (penisa) i yoni (vagine) dijeli na tri različite kategorije; muškarci su tako zečevi, bikovi ili slonovi, a žene srne, kobile ili slonice...

Naime, raspitala sam se kod nekolicine muških prijatelja koji su mi dragocjen izvor informacija kada se radi o muškom pogledu na stvar, pa sam s određenim iznenađenjem ustanovila da neke žene imaju - mislim da ću ubuduće upotrebljavati indijske termine jer bolje i manje medicinski zvuče – relativno veliku, odnosno široku yoni. Ta veličina, baš kao i kod muškaraca, nema nikakve veze sa rastom osobe, ali moji 'doušnici' kažu kako se čak i muškarac s 'normalnim' (pretpostavljam da se radi o prosječnom ili malo iznadprosječnom), jel'te lingamom znaju osjećati kao da se utapaju u određenim yonima (yonicama?)…naime, ako je žena posve opuštena – u fizičkom smislu, a ne zna se koristiti vaginalnim mišićima, od uzbuđenja može biti tako vlažna da partner gotovo ne osjeća nikakvo trenje – za koje svi znamo da je itekako potrebno za održavanje elana (seksualnog pregaoca, pjevali su nekada Parafi).

Zato ne bi bilo loš eksperimentirati s položajima, možda sa skupljenim nogama i slično, kako bi se stvorila dodatna stimulacija. Misionarski položaj je za takve slučajeve dokazano najgori. Jer ako nema problema s oralnim ili manualnim metodama, možda je to razlog – a složiti ćeš se da je to nešto što će ti teško saopćiti. Nije baš ugodna spika reći nekome; 'Draga, osjećam se kao zeko u slonici!' Dakle, možeš probati s vježbanjem mišića tzv. poda zdjelice, znanim još kao 'kegelovi' mišići, po liječniku koji je smislio vježbe za jačanje dotičnih. Radi se o mišićima koje možeš prepoznati kao one kojima možeš zaustaviti tok urina kada piškiš. Oni koji se bave jogom poznaju ih pod nazivom 'mula bandha', a žene koje su rodile jako dobro znaju o čemu se radi. Što je najbolja fora, možete to uvesti i u seksualnu igru, jerbo pozitivno djeluju ne samo na žene, nego i na muškarce – naime, oni koji ih vježbaju imaju čvršće i duže erekcije, pa možda oboje profitirate!

Druga je mogućnost da je on izrazito vizualni tip, pa ga uzbuđuje što te pri oralnom seksu i ručnoj stimulaciji može gledati. Osim toga, možda se baš izrazito pali na te dvije akcije. Ima i ljudi koji se pale na, recimo, nožne prstiće, pa zašto ne i ovo? Možda ne bi škodilo neko ogledalo kraj kreveta pa onda neki položaj gdje može vidjeti ono što ga zanima….

Međutim, sada dolazimo na osjetljivi teren (ili još osjetljiviji, kao da je ovo gore bilo 'yonin dim')… Ako je dečko malo podebeo, a ti si ga oko toga podbadala svojim, kako sama kažeš 'neumjesnim komentarima', možda ogledalo bude i kontraproduktivno. Doduše, ja svoje povremene napadaje nezadovoljstva izgledom liječim tako što skinem leće, jer kraj kreveta imamo ogledalo. Onda mi je sve lijepo, mutno, 'sfumato' i ne opterećujem se. A pošto je moja ljubav očito slijepa pa uživa u meni takvoj, što mu ja mogu. Sigurno ga neću razuvjeravati.

Ali jednom mi je rekao (davno prije ogledala) da bih mogla malo smršaviti i osvetila sam mu se kolumnom u Cosmopolitanu gdje sam ga nazvala otprilike ogavnom slinavom lignjom i embargom na seks (barem te večeri, nisam baš poznata po snazi volje po tom pitanju)! Dakle, da sam imala hidrauličku napravu – a vjerojatno sam vam već napisala što je moja ginekologinja za to rekla; 'Da su muškarci pametni kao ostali sisavci, ne bi se oslanjali na tako nepouzdan sistem već bi i oni imali kost u penisu' – mislim da bi neko vrijeme tužno visila – na pamet mi pada riječ – visibaba….

Sve u svemu, nadam se da mu nisi rekla da je žlundrav ili tako nešto, jer zbilja ne znam kako ćeš se iz toga iskoprcati – osim ako je postiglo učinak pa je čovjek krenuo raditi na svom tijelu, pa ćeš mu se uskoro moći iskreno diviti. Uostalom, tko zna - siroti čovjek možda ima dojam da ti izgleda debeo kada te poklopi ili tako nešto?

Dakle, ako su 'krivi' tvoji komentari, moraš mu nečim dići moral, pohvaliti ga na neki način. Poukušaj ispraviti to što si na početku zeznula, a pošto si ga već valjda dovoljno upoznala i očito si motivirana ostati s njim i rješavati te probleme, valjda ćeš s vremenom i skužiti kako… muškarci su puno taštiji nego što to mi zamišljamo – da žene njima govore ono što muškarci govore ženama, svi bi se sakrili u krtičnjake i živjeli pod zemljom!

A sada dolazimo na ono što je po meni najveći problem – kažeš da te ne zadovoljava oralno. A ono što se ja počinjem pitati je – zadovoljava li te ikako? Znaš i sama da dobar dio žena ionako ne postiže orgazme samo penetracijom bez ikakve druge stimulacije, što farmaceutska industrija čak pokušava proglasiti problemom s naživom 'ženska seksualna disfunkcija' ne bi li nam uvalili tko zna kakve sve yonarije poput 'Viagre za žene'. Wtf?

Dakle, zadovoljava li te bar, recimo manualno? Mislim, nitko ne kaže da bi nam se svima trebalo 'sve' sviđati – u seksu ne postoje 'obavezne figure' – važno je samo da ljudi zajednički u nečemu uživaju. Međutim ako ne uživaju u istim stvarima, onda nužno dolazi do kurcšlusa – molim lijepo, ova riječ nema veze sa lingamom, već s iskvarenim njemačkim.

Što to znači – rano je, bude on već? Je li uopće ikada probao? Možda ga se može namamiti nekim čokoladnim namazom – iako deblja? Mislim, čuj to – 'njemu to baš nije nešto' – poanta je u tome da dobri/e ljubavnici/e iskreno uživaju u nekim stvarima – ne zato jer imaju klitoris u grlu ili glavić na jeziku, nego zato jer uživaju u pružanju ugode onome koga vole – ili koga su odabrali za seks, ako tako hoćeš. Loši ljubavnici su oni ljudi koji su sebični i gledaju samo na svoj užitak. Nema tu puno mudrosti. Meni se čini da ti je poprilično stalo do njega čim se toliko trudiš riješiti te probleme, ali ipak nemoj u svemu tome zaboraviti sebe.

Dakle, ako ništa od ovoga gore ne pomogne, možda je problem ipak malo dublje prirode – pa ako mu ne pomaže "razglabanje" s tobom a stalo mu je da ga riješi - neka se obrati nekome tko se tim stvarima bavi.

Draga Rujana,

Pišem ti prvenstveno zato što nemam i ne mogu ni s kime o ovome razgovarati. S dečkom sam u vezi dvije godine i sve je bilo relativno OK – do ova zadnja dva tjedna.

Prvi puta u ove dvije godine sam mu otišla pogledati history na laptopu. Paf, vidjela sam da gleda profil od bivše, slike drugih djevojaka i dalje nisam stigla. On je uletio u sobu, zgrabio mi laptop, obrisao history i posramio me pred prijateljima koji su došli gledati utakmicu. Svađali smo se 2 dana, na kraju sam ja popustila i sve ''ok''.

Prije par dana opet sam došla kod njega, i vrag mi nije dao mira... Otišla sam opet na history i vidjela da je gledao popriličan broj pornića. Kada sam ga upitala za to, nešto se izvlačio i kao nije blabla, da bi na kraju priznao. Pitala sam ga koliko on to često radi i došla do šokantnog otkrića. Prije negdje godinu dana nismo se seksali otprilike mjesec i pol, mislila sam da je pod stresom zbog kolokvija i koječega, ali sada mi je rekao istinu. Gledao je toliko pornića da mu nije bilo do seksa sa mnom, tj. krenuli bi mi, ali on nije mogao svršiti.

Nakon tog perioda sve se više-manje vratilo u normalu s jednom iznimkom, prije smo znali voditi ljubav nekoliko puta dnevno, a sada se to svelo na 2-3 puta tjedno. Nikada mi nije pružio, a ni pokušao pružiti oralno zadovoljstvo (ja njemu jesam, mnogo puta). Kada kažem da se naš seksualni život treba popraviti, on se naljuti, kaže da je njemu dobar....

I na kraju, skužila sam da me laže. Nisu sad to neke velike stvari, uglavnom sitnice. (koliko ja znam). Primjer toga je situacija od sinoć. Upitala sam ga da li je bio vani u subotu, on je rekao da nije - da bi na kraju otkrila da je bio.

Povrijedilo me to što mi je rekao da ne može doći kod mene u stan i da mora učiti - laž. Ne vjerujem mu više ništa što priča, u ovo zadnje vrijeme otkada glumim 'detektiva' previše sam ga puta uhvatila u laži.

Ja stvarno ne znam što da radim, na izmaku sam snaga. Molim te za neki savjet, sada bi mi bilo što dobro došlo.

Unaprijed hvala

Zbunjena


Draga Zbunjena,

Zbilja si zbunjena kada si najveći i najvažniji problem stavila tek na kraju i nazvala ga 'sitnicom'.

Ako je tebi sitnica kada ti netko slaže da ne može doći k tebi pa ode van i to ti barem drugi dan ne prizna i objasni – onda dobro! Ali meni bi to bio prilično jasan znak da nešto duboko ne valja s tom vezom.

Drugo po redu važnosti bi po meni bilo oralno zadovoljstvo – odnosno nezadovoljstvo seksom i njegova ljutnja i tvrdnja da je 'sve u redu jer je njemu dobro". Tip je sebičan, jer je ideja veze da u njoj oboma bude dobro!

I treće – naravno da nije mogao svršiti kada je šetao kožicu po cijele dane! To je otprilike kao da ja mužu kažem neka on šeta psa jer sam ja gedala Šaptača psima pa mi se sada više ne da šetati. Mislim, kada smo već kod šetanja.

Ukratko, najmanje je važno to što si ti našla na njegovom kompu – možemo sada unedogled raspravljati o tome što je nastalo prije – kokoš ili jaje. Drugim riječima, je li on nečim izazvao tvoju svjesnu ili nesvjesnu sumnjičavost, pa si poželjela provjeriti da li te intuicija vara ili si to otkrila zato što si zabadalo koje ne zna poštivati tuđu intimu pa ti se to odbilo o glavu? Meni je to prilično odvratna ideja i iskreno i posve osobno mislim da kada već netko osjeti potrebu kopati po tuđim stvarima, toj se vezi nazire kraj. Ovako ili onako.

Naime, ako je frajer totalno nevin i u tome te ulovi s punim pravom ti može dati nogu!

A ako te i prije muljao, lagao, gledao profile drugih komada i bacao drkicu, a ti si to tek naknadno saznala kopajući mu po stvarima - eto ti kraja. Ili bar početka kraja... jer u onom trenutku kada izgubiš povjerenje u partnera, teško ga je vratiti. Ne samo u toj vezi, već će se na žalost to nepovjerenje vrlo vjerojatno prenijeti i na buduće.

Osobno se ne bih voljela igrati lopova i žandara s nekim tko bi mi trebao biti najbliži na svijetu…zato nekako mislim da je vrijeme da mu kupiš novu seksi igračkicu. Dalekozor. Da te gleda kako odlaziš.

Nema sumnje da će mu dobro doći kada bude ulazio u neku novu šetnju kož….– pardon, vezu. Recimo sa seksi susjedom u zgradi preko puta. Virtualno, naravno. Ona to neće niti znati. A nije niti važno. Glavno da je njemu dobro.

Draga Rujana,

molila bih te da mi pomogneš. Moj je život relativno kompliciran, a imam mnoga pitanja o kojima nemam s kime razgovarati.

Bila sam u dužoj vezi s jednim dečkom, s kojim sam kao i spavala - ne mogu to nazvati silovanjem, ali ne mogu nazvati ni dobrovoljnim vođenjem ljubavi. Čak se ne sjećam niti osjećaja kakav je bio, iako sam bila pri sebi...vjerojatno sam zaboravila jer sam se jako trudila da to zaboravim, novom dečku nisam rekla iz osobnih razloga, a i tako znam da bismo raskinuli kada bi to saznao. Ili bi ispalo da mi više ne vjeruje (pa veza ne bi imala smisla) ili jednostavno ne bi htio ostati iz ponosa...

Već smo 2 god u vezi, za udaju je naravno rano.

Moje pitanje je jesam li pogriješila što mu nisam rekla, je li sve ovo greška?

Trebam li prekinuti odnos s njim?

Pomalo mi je i dosadio, često sanjam i pomišljam na prevaru, razlog tome je što mi je zbog svoje ljubomore onemogućio da kontaktiram muškarce, a ja sam to DOBROVOLJNO prihvatila ne sluteći kakve će biti posljedice. Sada mi jako fali muško društvo, komplimenti, koketiranje, flert i slično.

Također imam problem i sa svršavanjem dok sam s njim... još uvijek nemamo seks jer još ne želimo ali se zadovoljavamo međusobno, čak i oralno... i ja kad masturbiram 99% masturbiram preko klitorisa, dok kad me on zadovoljava to radi i s prstima u vagini i tako to, i meni to jaaakoo godi ali nikako da svršim... što da radim?

Djevojka s problemima


Jedno po jedno.

Za početak, ako sam dobro shvatila, ti su već dvije godine u vezi s nekim tko očito vjeruje da si - djevica? Jer ne znam koje bi drugo objašnjenje bilo za to što, kako ti kažeš 'nemate seks' (to je izjava dostojna Billa Clintona) – odnosno, nemate snošaj, da se pristojno izrazim.

Drugim riječima, još se ne ševite, nego se zadovoljavate na razne druge načine pri čemu ti ostaješ - nezadovoljena.

Naravno, najlogičnije bi bilo da mu pokažeš što treba raditi, bilo pokretima i uzdasima ili malo preciznije – stavi mu ruku gdje treba i pokaži mu što da radi. On očito nema baš previše iskustva sa ženama i vjerojatno je 'učio' iz pornića, a najžalosnije je što ti ne činiš ništa da ga navedeš na pravi put. Čudi me da do sada nije primijetio da ne uživaš.

Možda nije niti zainteresiran, a možda je uvjeren da ti je super jer možda glumiš orgazam, uvjerena kako s tobom nešto nije u redu pošto ne možeš svršiti 'vaginalno'. Ne bi bila jedina. Dapače, oko tri četvrtine žena ne svršava tokom snošaja bez dodatne stimulacije klitorisa. I tko uopće kaže da bi trebale? http://orgasminc.org/ .Međutim, po mom mišljenju - trebala bi dobro razmisliti što uopće radiš s tipom koji ti 'onemogućava kontakt s muškarcima'? Što to znači? Zar te drži u mračnom podrumu? Živite zajedno i ne smiješ van bez njega?

I zašto si DOBROVOLJNO pristala na tako nešto? Nadam se da ti je jasno da s vremenom može biti još gore, recimo kada/ako se udaš za njega pa te u potpunosti počne smatrati svojim vlasništvom i ukine ti svu osobnu slobodu…

A sada da se vratim na početak pisma.

Vjeruj mi, sigurno nisi jedina žena koja je imala neugodno seksualno iskustvo koje se zbog nedostatka tvog pristanka s punim pravom može zvati silovanjem. Najstrašnije je upravo to što puno veći broj žena siluju poznanici, prijatelji, rodbina i muškarci s kojima su u vezi nego nepoznati zlikovci koji izranjaju iz mračne ulice!

K tome pretpostavljam da se radilo o psihičkoj, a ne fizičkoj prisili – ucjeni, ugnjetavanju koje za neke može biti jednako strašna, pa i gora od udaraca. A najgore od svega je što ti je to napravio netko s kime si bila u ljubavnoj vezi i vjerovala mu.

I sada dolazimo na najvažnije pitanje – zašto to svom sadašnjem dečku nisi rekla? Zašto mu nisi rekla da si imala loše seksualno iskustvo? Zašto smatraš da bi te on zbog toga ostavio? Logičnije bi bilo da ide izmlatiti onoga tko ti je nešto loše napravio.

Ili se radi o onome na što sumnjam, a to je da je on uvjeren da si ti djevica, jer je to jedini mogući razlog za izostanak ševe prije braka…i da, u pravu si, da mu to sada kažeš, ispala bi lažovčina. Što iz ovih ili onih razloga u konačnici i jesi.

I na kraju - je li to bila greška?

Da. Sve ovo što sada živiš je velika greška. Hodaš s nekim za koga sama kažeš da ti je dosadio, tko je patološki ljubomoran, kontrolira te, nesiguran je u sebe i nema pojma o seksu. O razumijevanju, poštovanju, povjerenju i prijateljstvu nisi napisala niti riječ, a o ljubavi ni 'LJ'….

Meni je jasno da želiš da ti kažem što da radiš jer tako nećeš preuzeti odgovornost za svoj život. A trebala bi.

Draga Rujana,

Molim te da mi pomogneš jer sam u škakljivoj situaciji i to me sve više opterećuje.

Imam dragu prijateljicu, dugo se poznajemo, obje imamo obitelji, posjećujemo se. I zato mi je ovo saznanje sve teže držati za sebe.

Prijateljica se udala za muža nakon ne tako duge veze, tridesete su bile na pragu, dijete na putu, ona je bila zaljubljena, za njega ne znam.

Sad je dijete tinejdžer, on je spretan s novcem tako da to nije problem, imaju ga puno ali – mislim da im fali sreća.....

Tu i tamo sam čula da je ženskar, ali nisam išla dublje u to.

Gledam ju tako polusretnu već godinama i teško mi je, s jedne strane. S druge, kužim da ju dijete + financijska sigurnost + godine priječe da ga ostavi.

Nedavno sam njenog muža vidjela kako se prijavljuje u hotel sa nekom ženom. Vlastitim očima.

Danima sam se mučila a onda sam se počela diskretno raspitivati pa sam čula i potvrde prijateljičinih dugogodišnjih sumnji - on izgleda ima ljubavnice takoreći od kad su se oženili. Javne tajne.

Ona mi zna reći da ne pušta mobitel iz vida, da mu dolaze sms-ovi, poduzetnik je pa je često izvan doma, u biti - svaku večer je vani. Uvijek vozi skupe automobile i jako pazi na izgled.

Svjesna sam toga da je ona sumnjičava ali ja sam ga vidjela 'u prekršaju' i od tada svaki put kad razgovaramo ne znam gdje gledati kada mi počne pričati o njemu. A tek kada smo svi zajedno, njemu ne mogu u oči pogledati a da to nije sa ljutnjom.

Ne želim razoriti prijateljstvo a sve mi je teže šutjeti.

Što da radim?

Prijateljica sa teretom


Draga Opterećena (oprostiti ćeš mi, ali morala sam tvoje 'indijansko ime' malo sažeti),

upravo si ovom posljednjom rečenicom ušla u srž problema. Dakle, drago mi je što si svjesna što bi se u stvari moglo dogoditi ako odlučiš progovoriti – gotovo je sigurno da nećeš razoriti njihov brak, već vaše prijateljstvo, ma koliko to nelogično zvučalo. Naime, do prije nekoliko godina bih ti sigurno savjetovala nešto drugo od onoga što slijedi, ali sam u međuvremenu i sama prošla tu školu.

Slična situacija, dobra prijateljica, već su se jednom razišli i ona je sama s djetetom (pre)živjela, našla je i stan i posao, a onda je on ponovo počeo salijetati, moljakati da mu se vrati, udvarati, ukratko – godinu dana se poprilično trudio i na kraju je uspio dobiti natrag. Međutim, nakon par godina renesanse, njihov je brak ponovno krenuo nizbrdo - on je znao po čitave noći ne doći doma, bio je u nekom dosta odvratnom muškom društvu - sve u svemu, nešto sam od toga što je radio i vidjela, a nešto doznala iz vrlo povjerljivog izvora. Naravno, baš kao i ti, nisam mogla šutjeti, a niti ga gledati u facu jer mi se gadio.

Sve u svemu, jedne smo večeri nas par ženskinja izašle van, i kako to obično biva (te stoga ne idem više van u strogo ženskom društvu) – jednoj nije pasalo ovo, drugoj ono, treća bi onamo, a četvrta tamo – i tako ostanem ja sama s njom, a ona u depri….i počne mi pričati kako je nesretna, kako je svašta čula o toj njegovoj ekipi, a i o njemu - i tu ja glupo pomislim; ili sada, ili nikada! Pošto sam popila jedno piće pod čistim vršnjačkim pritiskom – a kako baš ne pijem, odmah sam se nacvrcala i više nisam mogla zavezati gubicu.

I tako ja njoj kažem – ali ne ono što sam čula, već samo ono što sam vidjela svojim očima. Dalje je išlo klasično - ona se napila, grlila me i govorila da sam ja njezina najbolja prijateljica i da joj se niti jedna prijateljica nije usudila ništa reći, iako sigurno znaju i da će ona njega ostaviti, svinju jednu, zašto li ga je uopće ikada i primila natrag, itd. itd.

Prošlo je nekoliko godina, oni još uvijek žive zajedno, on i dalje tjera po svome, nju sam od tada vidjela svega dva puta, čule smo se jednom, vrlo formalno.

Sada se vjerojatno pitaš gdje sam pogriješila? Pitala sam se i ja. Ali s vremenom sam shvatila; kada ljudima kažeš takvu stvar, oni se više ne mogu pretvarati da se to ne događa. A ljudi kao ljudi, rado kukaju, ali teško nešto mijenjaju. Kada ti učiniš nešto konkretno, ponudiš pomoć ili ih dovedeš u situaciju da su prisiljeni donijeti neku odluku – ili da imaju osjećaj da moraju nešto učiniti – svaki puta kada se s tobom poslije toga čuju ili vide, osjećaju teret odgovornosti što nisu riješili situaciju o kojoj ste razgovarali. A obično je ne riješe, jer nisu svi ljudi spremni na to.

Zato je lakše ne nazivati prijateljicu pred kojom se osjećaš loše jer nisi ništa poduzela da se riješiš muža koji se kurva, nego priznati da ti je teško tražiti posao/prodati lijepi&novi&neotplaćeni stan/živjeti u nekoj maloj prčvi/premještati dijete iz škole/utjerivati alimentaciju, itd.

Uostalom, kada danas razmislim, nisam ti ja sto posto sigurna da moja prijateljica to već sve nije znala i na neki se način pomirila s time.

Tako je isto i s tvojom prijateljicom, možda ona sve kuži, ali zapravo ne zna što bi s tim (i da li bi) a ta 'sumnjičavost' je možda obična zaštita za slučaj da se dozna da ona na to prešutno pristaje pa bar ima izgovor da je sumnjala, da pred tobom (i/ili drugima) ne ispadne totalna tuka… naravno da nam je svima stalo da se pred prijateljima prikažemo u najboljem svjetlu, ma koliko to glupo bilo. Jer upravo bi prijatelji trebali biti oni koji nas vole takve kakvi smo.

Ako si joj prijateljica, uzmi to u obzir i šuti.

No ako si poput mene – naivno uvjerena da je ona takav tip da bi je to moglo prodrmati i pokrenuti, reci joj, ali budi svjesna da je vjerojatnost da ćeš je izgubiti – ogromna.

P.S. Skoro da bih opet prognozirala rezultat, ali mogao bi me netko optužiti zbog ilegalnog klađenja.

Draga Rujana,

treba mi savjet i evo, Ti si mi prva pala na pamet.

Preći ću odmah na stvar.

Ja sam ljubavnica. On je oženjen. Volimo se. Naša ljubav je prava i iskrena.

Veza traje skoro pa dvije godine.

Zaista mi je prekrasno, uživam u trenucima koje provodimo zajedno. Istina, to su sve ukradeni trenuci, ali lijepo je.

Kompatibilni smo u svakom pogledu.

Iako je lijepo, ja osjećam veliku bol i tugu zato što nismo zajedno. Njemu je jednako tako.

Njegov brak je u jako lošem stanju. Takav je bio i puno prije nego sam se ja pojavila. I ne pretjerujem kada to kažem.

Imaju dva dečka tinejdžera koji su izloženi konstantnim svađama.

Meni je žao njih dvojice budući da sam odrasla uz roditelje koji se vole i znam kako je lijepo odrastati u mirnom okruženju.

Zaljubili smo se slučajno, bili smo izloženi jedno drugome i dogodilo se a mi smo se prepustili.

Prije nekih godinu dana, njegova supruga je saznala da on ima ljubavnicu.

Ostali su zajedno. Zbog djece i zbog novca.

Prekinuli smo, ali ni tjedan nakon toga ponovno smo započeli našu vezu.

Nekoliko puta ona je saznala da smo još zajedno, ali i dalje ne odlazi.

Slala mi je poruke na mobitel u njegovo ime (odmah sam prepoznala da je ona u pitanju a ne on) i prijetila, kada sam upitala zašto ostaje odgovor je bio 'zato što ga ona voli'.

Ja ne mogu reći voli li ona njega ili ne, naslušala sam se jako puno o njihovom braku, znam što mu je radila.

Ona je nezaposlena i nema gdje otići. On ne vjeruje da ga ona voli, jer kako možeš uništavati nekog koga voliš.

Ne idealiziram ga i ne prebacujem svu odgovornost na nju, svjesna sam da nije ni on bio bajan u tom braku.

Ali ja njega volim, on voli mene i želimo biti zajedno i oboje jako vjerujemo u to da ćemo biti zajedno.

Ne želimo i ne mozemo pomisliti na život bez onog drugoga.

Nikad nismo gajili tako snažne osjećaje za drugu osobu i ne želimo to izgubiti.

Želimo biti zajedno i uživati u malim svakodnevnim stvarima.

On se želi razvesti i on će to učiniti. Ali ne može još budući da je u lošoj financijskoj situaciji.

Ponekad se osjećam jako slabo i on mi u tim trenucima ne može pomoći budući da se ne može javiti na telefon.

Biti će u situaciji razvesti se za 3 godine jer mu tada ističe kredit. To je jako puno vremena i bojim se čekanja.

Ja studiram i ne radim pa ga ne mogu primiti jer nemam gdje.

Što će biti s nama tad? Na što će naš odnos ličiti nakon toliko vremena?

Jesmo li dovoljno snažni?

Ne mogu a da si ne postavim ta pitanja.

Molim te, daj mi koji savjet što da učinim.

Ne želim ga napustiti.

Ima li koji način kako u ovoj državi koja propada doći do dodatnog izvora novca?

Kako da smislimo način da budemo zajedno?

Kako da se nosimo s tim?

Ljubavnica



Draga Ljubavnice,

Prijeći ću i ja odmah na stvar:

Ti si mlada, naivna i zaljubljena u tipa koji je toliko komotan da je spreman čekati još tri godine da mu istekne kredit kako bi se razveo! Oprosti, ali ta bi ti činjenica dotičnog morala - zgaditi! Kakav je to čovjek koji je u stanju živjeti sa ženom koju navodno ne podnosi i svađati se s njom zagorčavajući klincima život (kakvi će to muškarci postati, odgojeni u takvoj atmosferi?) – kolika je to količina licemjerstva? Da postoji neka ljestvica, ovaj bi bio negdje pri vrhu!

Pravi muškarac bi ostavio ženu i djecu, plaćao kredit i alimentaciju i ako treba - šljakao još jedan posao kako bi mogao biti s mladom ljubavnicom koju tooooliko obožava. Dapače, poznajem par takvih.

Ja svom ocu svakako zamjeram što je ostavio mene i mamu kada sam imala sedam godina, ali bio je dovoljno čovjek da ode i zajedno s tom ženom u koju se zaljubio živi po podstanarskim sobicama (znam kakvim, jer sam ga posjećivala), a nama je ostavio stan. Nije bio ludo ažuran oko alimentacije, ali moja je majka radila par poslova i preživjeli smo. Možda nisam imala najnovije tenisice kakve sam priželjkivala, ali nisam prisustvovala niti jednoj njihovoj svađi i poslije sam imala puno sreće u vezama s muškarcima, pošto nisam bila traumatizirana.

To što si ti ovo pismo napisala i u svoje i u njegovo ime, u neku je ruku čak dirljivo. Ali ipak bi bilo vrijeme da odrasteš jer ćeš se s vremenom teže oporavljati od životnih razočaranja. Znala sam takvih parova gdje je muž ljubavnici govorio kako mu je žena grozna i nikada ne bi spavao s njom i eto, samo što se nije razveo, uostalom spava već mjesecima na trosjedu – pa se odjednom zalomila beba i "Adio, Mare!"

Možda griješim, ali ako si pametna - uživaj u tome dok i ako možeš, ali nemoj mu previše vjerovati i pomiri se s time da se tvoji snovi 99% sigurno neće ostvariti i da su njih dvoje nekada bili jednako tako zaljubljeni i htjeli uživati u malim, svakodnevnim stvarima, a pogledaj ih sada. Svi uvijek misle da su posebni i da se takva ljubav nikada i nikome prije nije dogodila, ali to je iluzija.

Međutim, ti očekuješ da ona ode, što više nije (samo) naivno, nego sebično i pokvareno – da ode s dvoje djece, kuda? I nije na tebi da razmišljaš o tome voli li ona njega ili ne – dok ga ona voli, misli da ga voli ili samo naprosto – treba, a on sam nije u stanju taj odnos razriješiti – ti tu ne možeš ništa.

I na kraju – kako da izdržite i što će s vama biti? Ja sam vrlo pesimistična. Mislim da je tvoj dragi preverant vulgaris i da s vama neće biti baš ništa. Ali se nadam da ćeš barem utuviti u glavu ono što mnoge mlade žene danas zaboravljaju; važno je obrazovati se i još važnije raditi, jer onda nikada ne možete biti na milost i nemilost muškarca i njegove ekonomske (ne)moći. Jer nitko i nikada ne može reći što će biti i sa najzaljubljenijim parovima na svijetu kada te svakodnevne stvari u kojima ste nekada željeli uživati posve obuzmu vaš život i zaguše ljubav.

Moj savjet bi bio – nađi nekoga svojih godina, neopterećenog teretom prošlosti, nekoga tko bi za tebe učinio a ne pričao kao bi učinio sve (za 3 ili 5 godina) a ovoga pusti k vragu.

Ili mu reci; slušaj, stari, imaš 2 mjeseca da se odseliš i rastaviš, a nakon toga te više ne čekam!

Ako je onakav kakav ti misliš da je, prevrnuti će nebo i zemlju da bude s tobom. Ako je onakav kakav ja mislim da je, naći će drugu, naivniju i mlađu ljubavnicu.

P.S. Dapače, mogli bismo pokrenuti jednu čisto eksperimentalnu sportsku kladionicu; Molim čitatelje da se izjasne na koga se klade – Ljubavnicu ili mene! A tebe, Ljubavnice, molim da ako se do nove godine 2012. dotični razvede, pošalješ fotokopiju tog dokumenta na moj kontakt e-mail! Ponizno ću priznati svoju grešku, poklopiti se ušima i napisati apologiju.