Rujana Jeger's Blog, page 2

Rujana,

čitam tvoj blog kad god stignem i nisam mislila da ću ikad postaviti pitanje, no nikad ne reci nikad...

Ovako - volim svoj posao, jako mi je važna karijera, mogu priznati da sam jako ambiciozna i ne mogu se žaliti, dobro mi ide.

Ali konkurencija je jaka i puno se radi.

Trideset i sedam mi je godina, već tri godine živim sa svojim dragim i ne mogu se žaliti - divan je prema meni. Naravno, nitko nije savršen, ali se slažemo i volimo.

I on je ambiciozan i luđački radi i voli svoj posao. I nekako smo se i po tom pitanju našli, razumijemo se kad dođe do toga da se mora ostati do kasnih sati da se nešto dovrši ili kad se mora na put.

U krevetu nam je dobro, no moram priznati da je on češće umoran nego ja, no pošto ga volim i ne pada mi na pamet netko drugi - naime nije sve do nedavno - sve to razumijem i opravdavam jer mislim da ni ja nisam u svemu uvijek onakva kako bi možda on to želio.

Problem se pojavio kada mi je dodijeljen projekt sa jednim kolegom za kojeg sam prije čula na profesionalnom planu i divila mu se iz daleka.

Konačno je došao dan da zajedno radimo i jako sam se radovala što ću učiti od nekoga kome se divim i što će to biti zanimljiva avantura.

No nisam predvidjela da će on biti toliko šarmantan i da će mi naprosto – čitati misli. Najprije je to bilo očito profesionalno međutim se ta neka 'telepatija' proširila i na pauze za kavu, razmjene mišljenja o životnim pitanjima i taj kolega za kojeg sam u početku mislila da je mrtav ozbiljan 24 sata na dan, pokazao je i svoju duhovitu i opuštenu stranu.

On ima djevojku, ne znam za njegovu prošlost - prilično je diskretan, ali znam da s njom živi već dvije i pol godine, to mi je jednom rekao.

I sve bi bilo ok da ja nisam osjetila kad sam ju upoznala - ljubomoru kao nikad do tada.

Samu sebe sam iznenadila, jer ne vjerujem u ljubomoru. Osjetila sam neku životinjsku stranu u sebi za koju nisam znala. Nekakvu mješavinu agresivnosti i tuge.

Pokušala sam sve to izanalizirati i smiriti se i prilično mi je uspjelo. Prvo sam se smirivala činjenicom da je mlađa od mene i da je zgodna i pametna i da je normalno da se čovjek zaljubio, da sam muškarac valjda bih i ja... i uvjerila sam sebe kako miješam profesionalno s nečim što nema veze sa mojom fascinacijom i nakon par tjedana ponovo veselo odskakutala kuci svome dragom i prestala biti 'nervozna zbog posla'.

A onda je došla i završna faza projekta, praktički bih projurila kroz kuću da malo odspavam i presvučem se i provodila život na poslu, što se bar jednom godišnje redovno desi. No ovaj put sam stvarno osjetila da je to projekt koji će biti vrlo uspješan i upijala sam svaku minutu rada kao da mi je to zrak...

Sve se dovršilo u veljači i na proslavu završetka cijele te priče na poslu došla je i djevojka mog kolege ali i moj dečko. Imala sam osjećaj da se moj kolega kao i ja pravi da je sve divno i krasno ali sam nekako osjećala da su se i njemu malo poremetile šeme, a kad mi je njegova djevojka čestitala na uspjehu, on se nekako ponosno držao kraj mene i osjetila sam da njoj baš nije svejedno.

Moj dečko je bio ludo ponosan na mene i ništa nije primjećivao. Otišli smo na zasluženi odmor, samo moj dragi i ja i u početku sam često odlutala mislima do momenata provedenih na projektu, no nakon par dana sam se ponovno usredotočila na svoju vezu i bilo mi je lijepo sa mojim dragim.

Mislila sam da je sve to bila moja mašta i da sam toliko opsjednuta karijerom da me fascinirao tip koji sve u branši fascinira, bili oni muškarci ili žene.

No - prije mjesec dana, zbog uspjeha završenog projekta, meni i tom 'opasnom kolegi' je dodijeljen slijedeći, još veći posao. Nešto me je probolo kroz utrobu kad sam to saznala.

Moj dečko je bio radostan zbog mene jer zna koliko mi to znači ali ne zna dovoljno točno - zbog čega.

Prvo sam skakala od radosti a onda me dohvatila trta.

Već tjedan dana ponovo intenzivno radimo zajedno i prije tri dana se desilo da smo ostali sami u uredu i osjećala sam tako jaku kemiju u zraku da sam morala stati s radom. Kolega je to primijetio i stao i valjda po prvi put u životu osjetila sam tako intenzivnu privlačnost, u isto vrijeme smo se približili jedno drugom i kad smo se htjeli poljubiti, računalo je proizvelo zvuk koji je značio da je jedan program koji smo bili instalirali gotov i mi smo se vratili u stvarnost. No znam da je to i njega koštalo koliko i mene.

Sutradan smo oboje bili 'jako profesionalni' i pomalo tužni. I nastavili raditi kao manijaci ali nismo imali ni prilike, a mislim isto tako niti hrabrosti da o svemu tome razgovaramo.

Meni je oluja u glavi. Borim se sa koncentracijom i hvatam za profesionalnost kao za slamku.

Znam da ćeš reći da trebamo porazgovarati ali se ne usudim to predložiti.

Čekam da to dođe s njegove strane ili da mi da neki znak, bilo što.

Ako imaš kakav drugi prijedlog molim te da mi pomogneš.

Hvala.

H.


Draga H.,

Moram te razočarati – uopće ne mislim da trebate porazgovarati. Ili barem ne dok ti ne porazgovaraš – sama sa sobom. (a Sob je jako velik)

Naime, sve mi se čini da se ti nalaziš u takozvanom 'melankoličnom braku' – odnosno vezi. Barem prema definiciji dr. Pamele Haag, povjesničarke čiju sam vam knjigu već u nekoliko navrata preporučivala.

Haag kaže da je to ona vrsta braka/veze u kojoj se čovjek u jednom trenutku zapita – je li to to? Je li to sve? Da li je to najbolje što mogu dobiti?

Moguće je da si sretna sa svojim dečkom, ali ovdje se očito radi o čovjeku s kojim si osjetila nekakav eros zajedničkog stvaranja, što je tebi kao osobi usmjereno na karijeru sigurno jako važno. K tome si neko vrijeme provodila, odnosno provodiš – duže na poslu nego kod kuće, a kada dođeš kući, kao što si već sama rekla – spavaš. To može štimati na određeno vrijeme, ali vjeruj mi, izgubiti ćeš bliskost sa svojim dragim, istovremeno je sve više osjećajući prema kolegi….

Uostalom, znaš kako kažu: daleko od očiju, daleko od srca. Vidiš da ti je čak i na godišnjem trebalo par dana da se 'prešaltaš' natrag na dragog.

Ono što mislim da bi ti trebala učiniti je provoditi malo više vremena s dečkom (valjda ne radiš i vikendom), a ako ti se ta ideja ne čini privlačnom – razmisliti o svojoj vezi.

Možda je ona 'u redu' i nemaš se 'pravog razloga' žaliti ili rastati, ali razmisli jer možda ipak ne dobijaš dovoljno – bilo čega što ti već treba da se osjećaš ushićeno i puna života - kao pored tog svog kolege. A možda bi također trebala razmisliti o razlici između zaljubljenosti i ljubavi.

Meni se čini da ti vrlo vjerojatno voliš svog dečka, a u kolegu si se zaljubila. Zaljubljenost, kao što znamo, ne mora nužno prijeći u ljubav. Tko zna, da živiš s tim kolegom možda bi otkrila da je posesivan ili da ima kojekakve iritantne navike – ili želi samo avanturu - to ne možemo znati. Ali ono što možeš je razmisliti o svojoj vezi i o tome da li si spremna riskirati eventualni prekid bez obzira na mogući ishod priče s kolegom. Naravno, sjedenje na dvije stolice smatram moralno upitnim, ako ne i ogavnim.

Tek ako si sigurna da više ne želiš biti s dečkom, upusti se u razgovor s kolegom. Ili 'razgovor' s kolegom. Ali tek ako je on razgovarao sa svojom curom. Da poslije ne bi bilo nismo znali.

Draga Rujana,

Kao još jedna žena koja odrasta na patrijahalnom Balkanu, našla sam se u tipičnoj situaciji za tu vrstu. Obitelj ili karijera?

Dakle, nakon 4 godine veze koja je počela s mojh 22 godine (zadnja godina je zapinjala) - odlučili smo prekinuti. No to ne ide samo tako, i dalje se viđamo i čujemo, pričamo... Ono što sam sigurna je da je divna osoba, da se s njim osjećam kao da sam na pravom mjestu. Naravno ima mana koje me živciraju do bola, ali imam ih ja koje njemu kidaju živce. U tom periodu razdvojenosti odlučila sam se okrenuti sebi, i shvatiti što želim u svom životu i kojim putem krenuti. I tu je došlo do loma!!

Shvatila sam da me karijera ispunjava, da volim svoj posao i odlično mi ide. Zamišljam i vidim se s uspješnom karijerom i uistinu želim biti žena koja je dobra u svom poslu i koju poštuju. Oduvijek sam se tako vidjela, no ipak muči me što ako ne budem sretna s tim, i ako budem čangrizava stara baba koja ima samo svoj posao. Što ako za 10-20 godina kada ostvarim karijeru poželim da sam je se odrekla i imala obitelj i bila sretna?

Mada iskreno, nikad nisam sebe vidjela kao majku i obiteljsku ženu, ta želja se pojavila u mojoj vezi. Nemam neku potrebu imati djecu i živjeti kao domaćica koja po cijele dane čisti za svojim mužem i djecom, i stalno je umorna i jadna. Nekako imam osjećaj da to nije za mene, ali opet imam osjećaj da bih tako možda tada bila sretna. Mislim, i karijera bi me učinila sretnom....

I tako u nedogled. Ostvariti svoj san još od tinejdžerskih dana i biti uspješna (ili naravno neuspješna) business woman sa mogućnosti bivanja nesretnom u kasnim godinama ili biti žena, majka i domaćica sa mogućnosti biti nesretna što nisam ostvarila karijeru...

I da... imati oboje meni osobno ne dolazi u obzir. Moj bivši/sadašnji želi brak i djecu i ni na koji način ne želi kočiti moju karijeru, ali ja znam kao žena da ne mogu imati oboje na način na koji želim. Osim ako se on, za koga uistinu vjerujem i osjećam da je čovjek koji me ispunjava, ne predomisli i odluči se na brak bez djece :)

Pozdrav :))


Draga Nepotpisana,

Što ti mene zapravo pitaš?

Ako me pitaš što da radiš, trebala bi znati da ti ja to sigurno niti mogu, niti hoću reći.

Ono što ti želim i mogu reći je da si još zbilja jako mlada – osim ako ja ne znam računati. Ako imaš 26-27 godina, ti vjerojatno misliš da si odrasla, ozbiljna i odgovorna osoba – što ne sumnjam da jesi – ali ti s odmakom od, uh, kvragu – skoro 20 godina isto tako mogu reći da imaš još hrpu vremena da odlučiš što hoćeš. Nije ovo više srednji vijek da ćeš zaglaviti na porodu ako odlučiš imati bebu bliže četrdesetoj, a osim toga – tko zna – ako baš ne bude išlo, uzgojiće ti nešto u epruveti, frizeru, itd. Mislim, ja sam ipak optimistična da se ovo natezanje oko umjetne oplodnje i kome je priuštiti te pod kojim uvjetima neće razvlačiti još desetljećima….

To što ti se sada sviđe biti poslovna žena je jako lijepo i drago mi je zbog tebe, ali ne možeš znati kako ćeš se osjećati za desetak godina i obrnuto – navodno postoji taj neki biološki sat čije kucanje nisam osobno iskusila – tako da za sada možda još ne možeš unaprijed stopostotno reći da nikada nećeš imati djecu.

Ja bih na tvom mjestu stvar postavila ovako; ako i kada nađeš nekoga za koga si sigurna da je onaj s kojim bi voljela provesti život (a nekako mi se čini da to nije taj tvoj bivši, te da njegova želja za djecom nije jedini kamen spoticanja među vama) - odmah mu reci da nisi sigurna da bi željela imati djecu, neka čovjek zna na čemu je. Budi poštena, jer to je za vezu najvažnije.

I ako mu to ne bude važno, divno. ali isto se tako nemoj začuditi ako se jednoga dana zatelebaš u nekoga i poželiš mu roditi djecu e da bi shvatila da je možda on taj koji se ne vidi kao otac…ali nadam se da će ti to reći na vrijeme. A ne kao moj otac koji je jednom predamnom i mojim polubratom rekao kako on nikada nije želio djecu, ali je uvijek imao žene koje su htjele imati djecu s njim! Ja sam već imala dovoljno godina (a u slučaju roditelja, to je onoliko koliko su oni imali kada su činili greške ili više) da razumijem što je zapravo htio reći, ali vjeruj mi, to nije baš najbolje djelovalo na mog puno mlađeg polubrata….

Pri tome smatram da to sve nema toliko veze s patrijarhalnim Balkanom – ne želim reći da naša sredina nije takva i da ne bi mogla biti bolja, ali činjenica je da trebaš biti sretna što imaš mogućnost izbora, za razliku od milijuna drugih žena širom svijeta.

Naravno, jasno mi je da te to ne mora utješiti - znam puno mladih žena koje muči ovo pitanje, pa su neke čak i ljute na feminizam, uvjerene da bi im bilo bolje da imaju strogo zacrtanu društvenu ulogu.

Možda će te to iznenaditi, ali čak su i neki znanstveni pokusi pokazali kako ljudi znaju zablokirati kada imaju previše mogućnosti izbora. dapače, slovenska teoretičarka psihoanalize i sociologinja Renata Salecl svoju je knjigu o tome fenomenu nazvala “Tiranija izbora”.

Problem s izborom je u tome što donošenjem neke odluke neumitno preuzimamo odgovornost i za posljedice iste. A posljedice neke odluke lakše je podnositi ako smo uvjereni da nismo imali – drugog izbora. Jer kao što je Erich Fromm napisao: “Osobna Sloboda je nekima cilj a nekima prijetnja!”

I na kraju, jako je pohvalno to što promišljaš o svom životu umjesto da srljaš kao muha bez glave poput većine humanoida na ovoj sirotoj planeti, ali sve u svemu – nije još vrijeme da se bacaš u agoniju izbora – živi, radi, uči, ljubi, uživaj i mislim da ćeš s vremenom već steći bolji uvid u to koja je tvoja životna uloga.

p.s. o tome “što bi bilo, kad bi bilo” pisala sam prije 2 tjedna, pa pogledaj u arhivu – mislim da su takva razmišljanja besmislena.

Halo Rujana,

pišem ti jer sam malo već poludjela od moje situacije. Udala sam se prije tri godine za čovjeka kojeg volim i sve bi bilo savršeno da nije jedne "sitnice"...

Činit će ti se glupo na prvi pogled, ali vjeruj mi nisam sama, ima nas puno s istim problemom.

Naime moj muž hrče.

Kad smo hodali i nismo živjeli zajedno činilo mi se to - no dobro, hajde, nitko nije savršen. I nije to bilo  svaku noć. No nisam predvidjela da se to sa godinama pogoršava. Nemoj reći; probaj ovo, probaj ono...sve sam probala. čepiće za moje uši (svake fele), trake za njegov nos, kapi....

Najgore je kad vodimo ljubav i sretno zaspim u njegovom naručju da bi se pola sata poslije probudila unezvjereno buljeći u strop. On kaže da je to - tako. Probala sam ga nagovoriti na operaciju ali neće. A i što mi vrijedi, prijateljičin muž je išao na tu operaciju pa opet isto hrče.

Znam da je problem cigareta i pivo ali - on opet kaže ja sam takav i gotovo. Na drugim poljima radi kompromise ali na ovom - stalno ista stvar. Ja se naspavam pošteno kad je netko od nas na putu ili kad - ako pobjegnem na kauč - ali onda me bole leđa.

Čula sam da su neki brakovi puknuli zbog toga i pravo da ti kažem ne čudi me.

Imaš savjet?

Ljiljana

Draga Ljiljana,

Od Sexomata postadoh Psihomat, a kao da se već nazire i daljnje širenje područja borbe….

Kao prvo – drago mi je da ti je seksualni život dobar, jer zamisli da ne zaspeš sretna nakon seksa u njegovom naručju a on svejedno krene u teksaški masakr motornom pilom, što bi onda, ha?

Međutim, razumijem te jako dobro – svojevremeno sam imala cimera koji je toliko strašno hrkao da mi nikakvi čepići nisu pomagali jer je taj jezivi zvuk prodirao kroz moj kranijum, da ne kažem – tikvu. Što je najgore, nije imao niti ritam, a povremeno bi zapao u apneu, pa bi se onda trzao i kada bi ponovno udahnuo, avaj jao i pomagaj! A sve se to odvijalo u jednosobnom stanu pa je čak i moj dragi koji je poznat po tome što je uspio prespavati kompletnu akciju alpinističke jedinice koja je u vrtu  vikendice u kojoj smo spavali spašavala neko jako visoko drveće obrezujući pojedine grane već spomenutom motornom pilom – u jednom trenutku naglo sjeo i zaurlao: D., p*** ti materina, prestani hrkati ili ću te ubiti!!!!

Na što se ovaj promeškoljio, nježno rekao; oprosti, neću više i zaroktao kao pobješnjeli nerast. Uspio je čak nadmašiti najgore hrkanje koje sam ikada čula, a koje je proizvodio mops mojih prijatelja koji je tjedan dana bio na čuvanju kod nas… to malo i naizgled milo pseto od kojih 8 kilograma roktalo je kao već spomenuti nerast, pri čemu ja nisam baš bila niti posve sigurna da se neće ugušiti – stvorenje se glasalo kao stari pijanac koji je sam sebi povratio u dušnik, a k tome je krkljalo i u budnom stanju jer je bio osmi mjesec, asfalt usijan, a njuškica spigana, tako da nije dahtalo kao normalni psi, već je izgledalo kao da se davi, a nisam baš niti mogla nazvati frendicu na godišnji u Grčku da joj dam psetance na telefon da prosudi sama….. da mi je onda bilo Googleta, bilo bi mi puno lakše. Ah, studentski dani….

No da se vratimo na hrkanje  – ja sam taj problem riješila dosta jednostavno – frend je bio izložen pritisku da nađe neki drugi stan. I da, možda je koincidencija, ali još uvijek stanuje sam. Otada je prošlo, eto, taman 20-tak godina….

Ali šalu na stranu:

hrkanje nije tvoj i njegov najveći problem.

Vaš je problem to što se ne znate nositi s problemima. Naime, čini mi se da ne komunicirate baš najbolje - s jedne strane si ti, koja želiš da sve riješi, pa makar i nožem (ok, pod anestezijom, ali ipak) – s druge strane on, kojeg baš boli briga jer njega to ne smeta - a nitko ne popušta ni mrvicu. Neki dan me netko uvjeravao da je kompromis kada jedan popusti. E pa nije.

Kompromis je kada oboje popuste po malo. Pravo je čudo da u te tri godine niste imali većih problema, što znači da se nevjerojatno dobro slažete, pa zato ovo valjda i doživljavaš tako tragično. S druge strane, super je da možete početi vježbati bračnu (pod brakom podrazumijevam bilo koji oblik zajedničkog života bez obzira na spol i broj učesnika J) komunikaciju od sitnica.

Dakle, samo da znaš da u vezi od durenja i inata nema ništa - tako nećete daleko dogurati, nego se za par godina vratiti nazad na seksomat s nekim ozbiljnijim pitanjem. A pošto ja ipak više volim spriječiti nego liječiti, sad me lijepo slušaj; u normalnoj vezi obično nema toga što ne možeš riješiti razgovorom, ali ljude obično sputava glupi povrijeđeni ponos. Ne mogu ti uopće dočarati kako je to zapravo glupo – ali ćeš skužiti sama, s vremenom. Bar se nadam.

U svakom slučaju, nemoj plakati, vikati ili postupati u afektu, nego sjedni s čovjekom s kojim dijeliš život i postelju, pa bi ti već samim time trebao biti najbolji frend i reci mu da ti je ovako život nepodnošljiv i da se nadaš da on nema ništa protiv ako počnete spavati (ali samo spavati J) odvojeno. Ako se složi, i ako ste u mogućnosti, baci taj kauč i kupi novi. Meni je osobno za kičmu najbolje rješenje jogi (a i joga) na podu, pa niti nemam krevet. Postoje i madraci koji se vrlo zgodno daju srolati kada ih ne trebaš.

No ako ne želi spavati sam,  neka se onda i on malo potrudi; neka smanji cugu ili pušenje ili potraži i isproba neku drugu, manje invanzivnu metodu liječenja.

Osobno primjenjujem Lakaturebra, fantastično djeluje, makar ima i neke nuspojave – neku noć je pacijent zaurlao; prestani me mlatiti, kojitijevrag?!

I ubuduće, molim vas, ljudi – ne odgovaram na pitanja o prđenju, podrigivanju, češkanju jajcih  i slično – ovo neka bude iznimka koja potvrđuje pravilo.

Poštovana Rujana,
 
Kako se riješiti sjena prošlosti? Iako su
njihovi dani slave prošli, duhovi se znaju čvrsto držati i ne žele
otići. Tako i ja imam svog duha, prisutan je već godinama i nigdje ne
odlazi.

Hodala sam s tipom koji mi je odgovarao u svemu. Isti
pogledi na život, seksualnost, financije, glazbu, filmove, viceve. Sve
se nekako poklopilo. Dobila sam priliku studirati vani, dogovorili smo
održavati vezu na daljinu ali se jedna godina protegla na tri i veza je
pukla.Jednostavno su nam se putevi razišli.

 
Kad sam se vratila, on je već bio u vezi koja je na kraju urodila
trudnoćom pa brakom. Ja sam se zaljubila, udala, zatrudnjela. Nekako se
život nastavio kako treba. Sreli smo se prije godinu dana. Odrasli smo,
ostarjeli, postali mudriji glede poslova, stanova, uređenja, djece,
odgoja. Ali ono što nismo očekivali je da smo opet uvidjeli da su se
neka naša razmišljanja, iako su nam se putevi razišli, nastavila
razvijati u istom smjeru, za razliku od razmišljanja naših supružnika.
Dijelimo isti pogled na svijet, čak i nakon desetljeća neviđanja i
potpune promjene naših života.

 
Radimo u istoj poslovnoj zgradi, tako da se svakih par dana
sretnemo i što god da počnemo pričati, pogodimo se. Slučajno nam se
omaklo par puta; "daj to reci mužu/supruzi da tako treba biti /
razmišljati" i nakon toga bismo zašutjeli, kao da smo krivi za nešto.


Nikad nije bilo riječi o seksu, niti s jedne strane. Odlazak na kavu je
naš najveći grijeh, i to se dogodilo samo par puta, na početku, dok nam
nekako nije postalo jasno da se još uvijek sjajno razumijemo.

Osjećam
se kriva od samog razgovora. Znam ga izbjeći kad ga vidim u daljini.
Ali bez obzira na izbjegavanje i lagane teme, znam da postoji netko tko
misli kao ja. I to boli, kad taj netko nije suprug.

 
Kako se riješiti duha?

R.

Draga moja R.,

Prvo
ti trebaš sama sa sobom raščistiti što zapravo hoćeš od tog duha …i od
sebe same.

Nekako mi se ne čini da on tebe aktivno proganja, osim
u mislima. A za to on sam i nije kriv – on je takav kakav jest, očito
si imala dobar ukus u muškarcima pa se uvrgao u solidnu odraslu osobu,
što je vrlo vjerojatno već i u mladosti bio. Tebe je u biti oduševilo to
što je ostao dosljedan sebi, te zadržao sve one kvalitete koje si na
njemu voljela, a pošto je razlog prekidu zapravo bio tvoj produženi
studij, možda se sada osjećaš i malo kriva što si sve to “pustila da
propadne u ime ambicije”, ili tako nekako. Ukratko, pošto očigledno nisi
baš posve zadovoljna svojim brakom, odnosno, vrlo vjerojatno spadaš u
one koji žive u umjereno sretnom braku ali se pitaš – “zar je to sve?”
(u tom slučaju obavezno pročitaj knjigu Pamele Haag 'Brak; strogo povjerljivo', a sada si vjerojatno u dobi kada se svode računi (izmedju
35-45) – počelo te grickati ono tipično ljudsko – “što bi bilo da je
bilo”….


Drugim riječima, čini ti se - da ste ostali skupa - kako s njim ne
bi bilo sukoba oko odgoja djece, kako biste imali jednake ideje za
provođenje slobodnog vremena, ne biste se gložili oko pitanja nekretnina
i vođenja kućnog budgeta…..itd, itd. Možda je tako. A možda i nije.


Bilo bi bolje da se umjesto toga zapitaš kako bi zajedničko
podizanje djece, kredita, kućnog budgeta i sve to – utjecalo na vaš
imaginarni brak? Možda bi se i on pomalo razvodnio, nestalo bi one
iskričave bliskosti koje se sjećaš iz studentskih dana, uostalom – tada
vam je sve bilo novo i veselo, a razina energije neiscrpna – pokušaj se
prisjetiti početaka veze s svojim realnim mužem – dam se kladiti da i on
nekoj svojoj bivšoj na kavi djeluje idealno i možda i ona danas
razmišlja; “što bi bilo da je bilo…”


Naime, poanta je u tome da je lako pružiti svoju najbolju stranu u
tih sat vremena ili pola sata kada se s bivšim/bivšom vidiš na kavi pa
osjetiš potrebu malo se zašepuriti i protresti perje i kukmicu jer imaš
osjećaj da je već malo zagasito i ofucano pošto ga ona ptica koja doma
sjedi u gnijezdu i povraća poluprovarenu hranu ptićima u gladne žute
kljuniće u zadnje vrijeme nekako ne zna cijeniti….hoće to inače od
povraćanja, a i krilca bole od traženja crvića i nogice od čeprkanja a
ptići stalno hoće još….


E pa ovako; postoje neke ptice koje su zajedno cijeli život i druge
koje to nisu. Ali ptice nemaju izbora nego čine ono što ih nagon navodi
da čine.

Ptičju analogiju na stranu, tipični ljudi u tvojoj
situaciji negdje se na brzinu mrknu da vide je li i to onako dobro kako
se sjećaju, a pošto se sa svojim parnjakom vjerojatno u zadnje vrijeme
nisu a čovjek hoće s godinama postati i bolji ljubavnik, to bude dobro –
zatim malo sjede na dvije stolice i ne razmišljaju više “što bi bilo da
je bilo”, nego “što kada bi….”, onda se još malo mrkavaju pa ih
sustigne grižnja savjesti pa se neki krenu povlačiti jer skuže da veza
donosi obaveze a obaveze najčešće nisu baš zabavne, a drugi odluče
pregristi govno i realiziraju “što bi bilo i što kada bi”, pa to onda
neki puta ispadne super, neki puta solidno, a neki puta se počnu pitati
“što bi bilo da je bilo” kada na cesti godinama kasnije sretnu svog
bivšeg – muža ili ženu…..

To je ljudska priroda.

Moja baka, recimo, dan-danas ne može
prežaliti što se nije udala za jednog “talijanca” “ča je ‘mal tvornicu
postoli i doša je prosit’ nakon rata”, nego za mog dida partizana “ča
nije ‘mal za jisti” (ali bio je zgodan) pa je em prenio genetsku bolest
bubrega svojoj djeci, em od nje “partil”…. Naravno, nema pojma šta je
bilo s “talijancem”, možda je umro od još neke gore boleštine, ili je
možda bio sterilan, ili je nagazio na minu vraćajući se iz neuspjele
prošnje….


A kada joj kažem da se udala za “talijanca” ne bi sada sa mnom
sjedila i to mi sve pričala, pogleda me kao da sam luda. I slijedom
toga, “da je moja baba bila deda”, ja ne bih ovdje sjedila i odgovarala
tebi….


Sve u svemu, “otjerati duha” možeš tako da se zapitaš što zapravo ne
štima u tvom braku i da to probaš popraviti – a nakon toga odlučiš ono
što ti se čini najbolje, bez obzira na Duha. Dakle, ostati ili otići.

Ali
od sveg se srca nadam da nećeš napraviti ono što rade tipični ljudi,
jer kako vidiš, Sexomat je takvima pretrpan!

Draga Rujana,

eto zanima me što imaš reći na moj problem.

Imam 29 godina. Prije nešto manje od četiri godine prekinula sam sedmogodišnju vezu. Točnije on je prekinuo. Danas mislim da je to dobro jer stvarno nam nije išlo. Bila sam slomljena i trebalo mi je skoro godinu dana za oporavak. No, ostavila sam to iza sebe i krenula dalje, točnije pokušala krenuti dalje, ali nekako mi to ne ide.

Nakon ove veze nisam bila ni u jednoj službenoj vezi. Meni nije problem što nemam nikoga, ali jako mi nedostaje seks. I tu zapravo počinju problemi...

Najprije sam se spetljala s dečkom koji je bio u vezi. Tu i tamo bi se vidjeli, uvijek lijepo razgovarali, pili zajedno, plesali, a ponekad se i poseksali i to je to...Ali svjesno sam ušla u taj odnos jer mi je nedostajao seks, a nije bilo nikog drugog pa sam mislila bolje išta nego ništa. Nije mi smetao takav odnos sve dok on nije prekinuo s curom. Nastavili smo se i dalje viđati, ali još uvijek potajno, meni je to zasmetalo, bila sam jako povrijeđena i prekinula taj odnos.

Nakon toga imala sam 3 avanturice koje su izgledale skoro pa isto. Poruke na mob ili Face, kavica, seks, pa opet beskrajna dopisivanja bez ikakvog smisla i na kraju ništa od toga. Uvijek bi ta natezanja trajala otprilike 2-3 mjeseca i uvijek su oni bili ti koji su rekli da ne žele ništa. Uvijek sam na početku imala onaj osjećaj da ništa ne bude bilo od svega, ali uvijek bi se upustila se u te priče. Uvijek su na početku oni bili jako zagrijani za mene i onda bi nestali...Nisu me povrijedili, samo malo okrznuli moj ego, ali moram priznati da su me umorile takve priče. Ono - glupa natezanja, a na kraju ništa od svega. A najveći razlog što sam se upuštala u te priče unatoč onom šestom čulu da od svega neće biti ništa je - seks. Ono mislila sam, pa fali mi, pa zašto ne probati.

Umorile su me te priče. Jer bi zapravo više voljela da sam ponovo imala opet jednu dužu vezu pa da je propala. Ali bar bi ponovo imala neke uspomene.

Ovako ništa, kao da ih nije ni bilo...

Onda sam odlučila prestati sa prebrzim upuštanjem u seksualne odnose. Upoznala dobrog dečka, svidio mi se jako. Nisam mu to pokazala, u početku sam bila dosta hladna, a on zvao, slao poruke, lijepo razgovarali, popili par lijepih kava i ja se baš lijepo osjećala. I nekako pomislila evo ga, možda je to to.

I taman kad sam mu dala do znanja da se i on meni sviđa on polako počeo nestajati. Sve manje slao poruke, a ja sve više. I kad sam ga direktno upitala u čemu je problem priznao mi da se našao u 'neočekivanoj situaciji' i ima djevojku. Znači opet ništa, opet trajalo dopisivanje i kavice 3-4 mjeseca, ali ovaj put nije bilo ni seksa ni poljupca...A svidio mi se i dosta me je bacio u bed.

I prije 2 mjeseca uletio mi na Face jedan frendičin prijatelj. On nije za vezu, već samo za seks. Mislim si ja zašto ne...ionako mi fali, pa ću probati. Našli se mi, seks ispao fantastičan...I tako već par puta. Ono što je problem što se on meni i svidio i zaljubljena sam do ušiju. Kad sam mu rekla da mi se sviđa, on se prestao javljati. Jer ne želi vezu. Ipak prije dva tjedna ponovo smo se poseksali i to na moje traženje. On mi je jasno rekao da od seksa dalje neće ići.

Ja sam još u međuvremenu saznala da je on ženskaroš i da ima njih više. Tako da sam ja očito samo jedna u nizu...A saznala sam i da navodno mulja s mojom sestrom (koja je udana) i to me jako povrijedilo...Pitala sam ga, on kaže da ne...Ali opet znam da moja sestra voli avanturice, a očito i on. Sestru nisam ništa pitala jer ona ne zna za nas, a i inače se ne miješam u njen život jer nismo baš najbliže. I sad hoću poluditi zbog toga, a on me sad totalno ignorira, i ne odgovara na pozive...

I sad se ja pitam što nije u redu sa mnom? Jer ukoliko se ponovno ukaže prilika, bojim se da bi se mogla ponovno poseksati s njim, a znam da to nije pametno, jer njemu ionako nije stalo, a ja ću samo biti još više povrijeđena? Kako reći ne? I zašto svi muškarci odu od mene? I kako se suzdržati od seksa kad mi treba?

Živim u malom mjestu, nemam puno prilika za upoznati nekoga, a voljela bih ponovno naći se u duljoj vezi, pokušati izgraditi normalan odnos. Ali imam neki dojam da nešto nije u redu sa mnom i da svi pobjegnu od mene s vremenom. I bojim se da ću se opet naći u nekom glupom odnosu samo zbog toga jer mi nedostaje seks...Bojim se da se više nikad neću naći u nekom normalnom odnosu koji će bar neko vrijeme potrajati. Jer nekako sam i usamljena. Ali bojim se da se to neće više nikada dogoditi...

M.


Draga M,

Meni se čini da ti imaš dva problema.

Jedan je to što se nalaziš u malom mjestu – ne znam koliko malom, a to bi moglo biti bitno za priču. Naime, postoji mogućnost da si stekla reputaciju cure koja je super za neobavezni seks - i/ili si se automatski tako krenula ponašati kada ti je 'pofalilo', vidjela da to ide, zatim se zasitila i jednoga dana odlučila promijeniti obrazac kada si srela nekoga tko ti se stvarno svidio. Elem, ono što mi ne znamo je – da li je on u stvari znao za tvoju reputaciju, ali si ti odlučila da se nećeš odmah baciti na njega, a on je bio mrvicu uporniji od drugih pa si shodno tome pomislila da tu ima nešto više?

Drugi tvoj problem je da u biti i ne znaš što hoćeš; pričaš o tome kako ti fali seks, zbog njega se upuštaš u avanture s zauzetim tipovima, a zatim očekuješ da ćeš preko seksa izgraditi ljubavni odnos…

Nekada to može funkcionirati i ja sam sigurna da ima ljudi koji su počeli vezu upravo tako. Ali u pravilu život ne funkcionira kao u kojekakvim romantičnim komedijama i ljubavnim romanima, zato ih ljudi tako i gutaju! Ljubavni se odnos u današnje doba gradi nekako paralelno sa seksualnim – premda naravno ima i ljudi koji se prvo platonski zaljube pa tek onda odluče ući u seksualne odnose, ali nekako mi se čini da su oni sve rjeđi i rjeđi….

Ja kužim da tebi nedostaje seks i da nemaš baš previše izbora, a k tome zapravo i nemaš hrabrosti priznati sebi da ti u stvari i nije samo do seksa. Ukoliko sam u pravu, onda definitivno moraš promijeniti način 'djelovanja' – mada nema nikakvog razloga da se bacaš u depru ako te jedan frajer u 4 godine kojem nisi odmah 'dala' odbio kada si mu rekla da ti se sviđa….uostalom, bolje je tako – čovjek ionako nije bio materijal za vezu.

Meni se čini da je sva ta tvoja požuda (ispravi me ako griješim) potječe iz straha da nikada ni sa kim više nećeš ostvariti emocionalnu vezu…jer da si u potrazi samo za seksom – a očito ti nije problem doći do istoga – ne bi mi niti pisala. Sve u svemu, rezultat tvojeg djelovanja ispada kao da misliš klitačem – a on, kao ni kita, nije puno pametan organ.

Mislim da patiš od potrebe za time da se osjećaš željeno, da te netko doista vidi i doživi – kao i puno, puno, drugih ženskih bića koja preko seksa pokušavaju doprijeti do emocija. Na žalost, to je često vrlo uzaludna rabota. Pogotovo ako još kažeš da ti od tih tipova nisu ostale nikakve uspomene – to smrdi da baš nisu niti posebno dobri u krevetu….

Sve u svemu, mislim da je došlo vrijeme da tu seksualnu energiju malo preusmjeriš i potrudiš da frajeri prije svega vide tvoje ja - da zbilja čuju tvoje riječi a ne da ne dospiju dalje od tvog prednjeg ili stražnjeg proreza. Možda bi trebala promijeniti kompletan stav – prema drugima, ali i prema sebi (a tko zna, možda i stil – ne znam kako se odijevaš, ali znam da se na taj način puno toga može komunicirati) kako bi konačno počela privlačiti ciljanu skupinu, a ne oženjene i zauzete ševce koje ne zanima niti tko si ti zapravo, niti što misliš i osjećaš.

Moram reći da mi je također upalo u oči da ti je – unatoč braku - i sestra sklona avanturicama – baš me kopka zašto vas dvije ne razgovarate…

Uglavnom, eto - mislim da sam ti na jedan vrlo oprezan i pipav način rekla nešto što bi mnogi rado sveli na jednu prilično grubu rečenicu:

Kada se prestaneš ponašati kao lak plijen, frajeri te neće tako niti doživljavati.

Ali samopoštovanje, a time i poštovanje drugih, a ne samo njihovo puko zanimanje - moraš zaraditi na neki drugi način…

Dakle, da parafraziram onu; 'Daj p***e, znam da je imaš!' - upotrijebi mozak, znam da ga imaš.

Draga Rujana,

Dugo mi je trebalo da se odlučim da ti pošaljem pismo, ali onda sam pomislila - zašto ne, jer jako me zanima tvoj komentar i tvoje mišljenje.

Kada bih ti sada počela pričati o svemu onome što me muči , mislim da bi 'Zločin i kazna' bio mačji kašalj za moj roman, pa sam se odlučila osvrnuti na svoj glavni problem, za koji smatram da je također izvor svih mojih ostalih problema, frustracija, negodovanja i tome sl.

Pa krenimo redom - smatram da ne zaslužujem tuđu ljubav i da je nisam vrijedna.

Ne bih to nazvala kompleksom manje vrijednosti jer onaj tko pati od kompleksa manje vrijednosti je uglavnom povučen, skroman, ponizan i sl. za razliku od mene koja sam sve samo ne povučena (osim u danima melankolije kada ne želim vidjeti nikoga , ne želim ići nigdje i najradije bih da cijeli svijet zaboravi da postojim) - izlazim na veliko, što noćni izlasci, što po kavama, imam jako dobre prijateljice i prijatelje, to su mi osobe od povjerenja na koje uglavnom mogu računati i koje također znaju da mogu računati na mene u svakoj situaciji, radim i studiram u isto vrijeme, tako da sam neprestano među ljudima...

Bit je u tome da ja zahtijevam poštovanje od drugih ljudi, koje uglavnom i dobivam, što na račun izgleda što na račun svoga načina ophođenja prema ljudima.

Tip sam osobe koji je uvijek voljan pomoći, pristojna, ljudima mogu dobro pokazati gdje im je mjesto ali također i sama znam gdje mi je mjesto - ovisno o situaciji.

Pa sa pitam - pod jedan; kako uopće mogu zahtijevati nečije poštovanje ako ja zapravo nemam samopoštovanja i pod dva; kako u isto vrijeme mogu voliti i mrziti samu sebe?

Cijenim samu sebe zbog svih svojih kvaliteta i vrlina kao osobe što zbog inteligencije, načina poimanja svijeta, opće i stručne kulture koju posjedujem, ali u isto vrijeme se i mrzim jer radim od sebe 'emocionalnog debila' jer naprosto ne znam prihvatiti tuđi iskaz ljubavi ili malo prisnijeg prijateljstva.

Ne trebam niti napominjati kako su mi zbog toga propale sve moje veze, ljudi su se udaljili od mene...

Apsolutno shvaćam da nije problem drugima nego u meni samoj jer tko će biti u vezi s osobom koju ne može pošteno niti zagrliti a da se ona sva ne ukoči od jeze tuđeg dodira i koja jedva čeka da to sve završi.

O seksu da i ne pričam, opća katastrofa , naravno ja sam glavni krivac za to jer si naprosto vrtim po glavi kako ja svega toga nisam vrijedna i kako sve to skupa nije za mene.

Ljudi me dosta puta znaju doživljavati kao emocionalno hladnu osobu a zapravo ne vide da sam prepuna pozitivnih emocija samo ih nešto već godinama koči da izađu van.

Često se sjetim rečenice koju je napisao Dostojevski, a glasi da su 'veliki ljudi na ovom svijetu zaista tužni '.

Pa se pitam da li to sve skupa ima ikakvog smisla i što ti imaš za reći na račun ove moje male životne priče.

Lijep pozdrav,

Zlatna zora



Draga moja ZZ,

Mislim da situacija nije toliko katastrofalna koliko se tebi čini. Za početak, otkuda ti ideja da su nesigurni ljudi (odnosno oni za koje misliš da pate od kompleksa manje vrijednosti) nužno povučeni? Osobno poznajem gomilu nesigurnih ljudi koji se bave vrlo javnim poslovima – glumaca i glumica, glazbenika, pisaca i pokoju rock zvijezdu – i upravo su to postali zato što su nesigurni pa su sebi željeli dokazati da unatoč tome mogu postići sve što žele. Uostalom, i sama sam takva. Ovaj uvodni opis tebe mogao bi se jednako tako primijeniti i na mene – nitko tko me zbilja dobro ne poznaje, a i neki koji me dobro poznaju ali nisu sa mnom nikada načeli tu temu – nemaju pojma o mojim dilemama u vezi sebe same. Mislim da je većina ljudi nesigurna, a oni koji su baš posve sigurni u sebe ili su glupi ili lažu J!

Ono što je važno je upravo to što ti već radiš – tražiš tuđe poštovanje, što znači da vrlo vjerojatno nećeš pasti šaka kakvog grabežljivca i zlostavljača koji se hrani nesigurnim ženama, imaš prijatelje – i vrlo vjerojatno vrlo malo ljudi može naslutiti što ti se zapravo mota po glavi. I to je u redu. To zapravo znači da imaš samopoštovanje, što je već pola puta ka samopouzdanju.

E sad – samopouzdanje uglavnom nije nešto s čime se rodiš, već se stječe vremenom i ovisi o tome s kim si i kako odrasla, koliko si ljubavi dobila i kada, te o mnoštvu raznih drugih faktora, a generalno se 'bilda' tako što naprosto živiš, ne bježiš od svakodnevnih izazova, nosiš se s situacijama u kojima se nalaziš i s vremenom se dovedeš do toga da sama sebi kažeš; 'hej, pa ja to mogu!'.

Što se tiče ljubavi prema sebi, mislim da nema čovjeka koji ne razmišlja o tome je li dostojan tuđe ljubavi, a samo izrazito samoljubivi ljudi smatraju da ih svi trebaju bezuvjetno voljeti jer su to što jesu. Moja je taktika da uopće ne razmišljam o sebi na taj način. Naime, ako postoji kritična masa ljudi koji te poštuju, cijene i vole, onda se samo po sebi nameće da si ti za njih netko tko je toga vrijedan. I točka. Važno je da to ne uzimaš zdravo za gotovo i da tu ljubav na adekvatan način uzvratiš i to ti je zapravo to! Nema tu previše nauke – vrijedna, nevrijedna, to nije na tebi da odlučuješ. I nema propitivanja – ako je moj dragi dovoljno lud da provede sa mnom dva desetljeća i kusur i još uvijek mi govori da me voli i da je sretan kada dođe kući, ja ga sasvim sigurno ne mislim razuvjeravati i objašnjavati mu da on zapravo nema pojma o životu i da bi mu bilo bolje s nekom drugom! Naime, ili je on mentalni bolesnik, ili ja imam određene kvalitete koje njega usrećuju. A ako je i oboje točno, pa što?

Prema tome, samo ti furaj dalje, izlazi, druži se i ne razmišljaj previše o sebi – kada ti dođe loš dan, ne brini, događa se i najboljima. Pritaji se, čitaj dobru knjigu i čekaj da prođe.

Međutim, mene više brine drugi dio tvog maila – onaj koji se tiče fizičkog dodira. Ako ne možeš podnijeti fizički dodir osobe koja ti je draga i u koju imaš povjerenja (a kod žena je povjerenje obično ključ dobrog seksa), onda je to nešto o čemu bi trebala dobro razmisliti. Kada se to pojavilo? Jesi li oduvijek bila takva ili si imala neko loše iskustvo u ranijoj životnoj dobi? Da li su ti roditelji suzdržani i hladni jedno prema drugome, jesi li ih ikada vidjela da se ljube? Iskazuju li svoju ljubav prema tebi i kako? Tko su ti ljudi s kojima si se nalazila u seksualnim situacijama i jesi li ih voljela? Sve su to važna pitanja kojima bi se trebala pozabaviti ako zaista želiš otkriti uzrok.

Sve u svemu, mislim da bi o tome možda trebala popričati s nekim psihologom. Jer možda je taj problem posljedica tvoga niskog samopouzdanja, a možda nema baš ništa s tim… ali to ja zbilja ne mogu ovako odokativno reći.

A što se tiče Dostojevskog, ja bih ga parafrazirala, pa bih rekla da su svi pametni ljudi tužni jer vide da svijet ide u materinu. Ali to ne znači da se ne trebamo truditi da budemo bolji, pametniji i sposobniji da se s njime nosimo.

Draga Rujana,

ne trebam savjet što nego tehniku kako nešto napraviti: izbaciti iz glave bivšeg ljubavnika jednom zauvijek.

Long story short: svidio mi se na prvi pogled, pa sam se pobrinula da završimo na istom mjestu, upoznali se, jaka obostrana privlačnost dominantna, iako smo se poklapali i u puno tema i interesa. Povremeno se sretali/nalijetali jedno na drugo, u međuvremenu u stalnom kontaktu i stalnom napaljivanju. Shvaćala sam ga kao super ljubavnika u potpuno kontroliranim okolnostima, i dok je bilo sve isključivo fizički, to što je oženjen bilo mi je sasvim svejedno - uživala sam u mislima, dodirima, mailovima i seksu na sto načina. No prvi put kad mi je otkantao poziv na mobitel (naravno, odmah je poslao poruku da 'ne može razgovarati'), skužila sam da čak ni nekom s kime se povremeno jebem ne želim biti druga. I onda sam shvatila da mi se uvukao pod kožu. I iste sekunde odlučila otkačiti ga.

On je reagirao prilično burno, ljubav i te priče, na što sam mu vrlo direktno (i jebeno iskreno) rekla da mi nije na kraj pameti zaljubiti se u nekog koga neću imati, pa ako se odluči razvesti, nek mi se javi u dogledno vrijeme. Javljao se često, majstor je to s puno iskustva (smijem se pri pomisli da mi to u krevetu nikad nije smetalo), no on je htio po starom a ja ne, i tu je stvar završila.

Sad, stvar je u tome da me napaljivao kao samo jedan drugi muškarac prije. Ono što zovu kemija, kad pomislim na seks s njim tijelo mi iste sekunde reagira, mogu svršit za minut kad se sjetim svega (dobro, i ruka pomogne ;).

I tako se uhvatim - kad sam umorna ili mi misli odlutaju negdje - da mi se, negdje ispod svijesti, vrti misao 'daj mi ga...želim te...'. I premda sam ga iz glave izbacila, i tu nemam nikakvih dvojbi, tijelo pamti... i želi još.

Dakle, ako imaš kakvu ideju kako da ga odjebem iz dubine...duše, bilo bi vrlo korisno. Klin se klinom izbija, ali ne mogu izmisliti nekoga na koga ću tako reagirati. U međuvremenu, savjeti dobrodošli.

Hvala ti,

R.


Draga R.,

Jesmo li imenjakinje?

Dakle, ti ne bi savjet nego tehniku?

Pa tehnički gledano, a kako si ti i sama lijepo primijetila, klin se klinom izbija. Baš zgodna i falusoidno prikladna izreka. Znači – treba naći novi – klin. Međutim, sve dok se ti prisjećajući se starih dobrih vremena koprcaš s nestašnom ručicom među plahtama – nekako sumnjam da ćeš baš tamo naletjeti na neki zgodan objekt/subjekt s falusom, osim ako neki posebno pohotni provalnik ne prilegne nakon što ti je ispraznio stan od svega vrijednoga, pa slučajno zaspe, usanja nešto lijepo i cap!

Uto ti dođeš kući i ne paleći svjetlo skineš se gola i baciš se na krevet pod zgodnim kutom!

Dakle, prije svega počni izlaziti van, jerbo – ako ne kupiš listić, nećeš niti moći dobiti na lutriji…

A poznavajući situaciju na terenu, rekla bih da je teško moguće da ti se tu i tamo neće ponuditi kakav zanimljiv mladić koji nije recimo – niti posran, niti zauzet. Ne kažem da sada trebaš sa svakim uskočiti u krevet ne bi li ga na licu mjesta 'isprobala' – jer bi možda bi u proces odlučivanja morala malo uključiti i glavu. Uostalom, glava ti je sve dobro savjetovala – napravila si točno ono što većina žena u tvojoj situaciji ne napravi, pa se ne bojim previše da ćeš pokleknuti iskušenju da se ponovo pretvoriš u nečiju lutkicu za zabavu!

Prema tome, dok tražiš zgodan klin, daj tijelu neki zadatak – upiši se na neki sport, fitness, trči ili ga već nekako izmori kao psa ili dijete, tako da se možeš mirno posvetiti moždanim aktivnostima. Sport, ma koliko ga ja osobno mrzila, ipak ima nekih zgodnih nuspojava koje bi ti dugoročno trebale pomoći u životu – uostalom, ne kažu uzalud; zdrav duh u zdravom tijelu. A u ovom slučaju, čvrsto dupe i čvrst karakter sigurno su dobitna kombinacija….

P.S.

Pitala sam i Babu Rujku, kaže da ti ništa ne brineš, da je put odavde do vječnosti posut ku***….ovaj falusima.

Treba samo znati gledati.

Naravno, možeš si pomoći odgovarajućim amuletom od kristala. Baba Rujka nikuda ne ide bez svog prstena sa kristalom zvanim ZELENI KURIDIJAN, a koji je poznat po tome što odagnava oženjene frajere, one koji imaju djevojku, one kojima smrde noge, one kojima zaudara dah, one koji imaju trbuh, ćelave, niže od 180, one s malim pimpekima, a pogotovo one s nižim kvocijentom inteligencije. Naprotiv, u blizini pogodnog partnera, prsten počne svijetliti sablasnim zelenim svjetlom, tako da mu odmah testira 'fight or flight' refleks, a usput ga i malo omami da Baba odradi svoju magiju…praktična stvar, a možeš je naručiti za 99,90 preko Baba Rujkina web shopa. Prije nego naručiš, ipak se informiraj o doziranju i nuspojavama.

Znam da će ovo sada naći na osudu ali to je život i dogodilo se...

U vezi sam 3 godine, sve je relativno okej, ne živimo u istom gradu pa je malo komplicirano ali pokušavamo je održati i vjerojatno će završiti brakom u skoroj budućnosti.

Ali ja sam se zaljubila u osobu koja mi je zabranjena i održavam vezu s njim već godinu dana. On isto nije iz mog grada i viđamo se skoro svakih mjesec dana, čujemo se svakodnevno preko maila i luda sam za njim a i on kako mi se čini za mnom.

Naravno on je oženjen i ima dvoje djece. Pričamo o svemu, čak smo pričali šta bi kada bih ja ostala trudna. Rekao je da bi sve napustio i bio sa mnom (zvučalo je kao da želi da se to dogodi), da je zaljubljen i da nema djece da bi bio istog trenutka moj, ali da se boji kako će to utjecati na njih.

Ubija me pomisao da je to sve klasična priča oženjenog muškarca ili je moguće da ima istine u tome. Da li je moguće da se uspješan čovjek od skoro 40 godina zaljubi u curicu od 25?!

Znam da to nije u redu prema mom dečku, čak sam par puta i razmišljala da prekinem s njim ali me je strah da ću ga jako povrijediti.

A i s ovim ga vrijeđam samo što on to ne zna. Zbog njega bih se trebala odseliti u drugi grad i to me plaši i koči. A kada bi mi 'ljubavnik' rekao da ostavlja sve i da dođem živjeti s njim, iste sekunde bih to napravila…

Prije par godina mi je jedan, ajmo reći, vidoviti čovjek rekao da ću u životu najviše voljeti muškarca koji neće biti moj - zar je moguće da je pogodio??!!

Bojim se da šta god da odlučim da ću donijeti krivu odluku, a nešto moram odlučiti...

Čak razmišljam da odem kod neke babe vračare, možda mi ona kaže nešto pametnije jer lagano ludim.

Znam da je sve pisano okolo naokolo, ali ludim od ovih pobrkanih osjećaja u meni...

Čekam da mi netko kaže nešto pametno…

Ludi Osjećaji


Draga L.O., sad će baba Rujka da ti izgata, badave….

Čekaj samo da svežem crni rubac s crvenim ružama, nabacim par prstenova, upalim mirisni štapić, uglancam kristalnu kuglu, nađem par zrna graha il' pasulja, iskopam tarot karte, pristavim tursku kavu da bih ti mogla pružiti potpun doživljaj, jerbo vidim da mi inače nećeš povjerovati.

Vidim……vidim…..(padam u lagani trans, nerazgovjetno mumljam i klatim se naprijed natrag)…. bebu kako se smiješi….(mmmmmm, bacam grah žmireći pa naglo otvaram oči)….. dugi red…..ljudi čekaju…..zavod…. socijalno……(popij tu kavu da mogu okrenuti šalicu)…dijete vrišti…..podstanarska soba….(miješam tarot, presijeci)…..prva karta je:

SAMOHRANA MAJKA!

Baba Rujka ti savjetuje da ne ostaneš trudna ni pod koju cijenu! Karta Samohrana Majka nije jako dobra karta i ljudi kod kojih se ona otvori znaju biti puni gorčine prema onome koga su nekada voljeli do groba.

Naime, s obzirom da ti je druga karta (čekaj, izvlačim, okrećem) LAŽAC, bojim se da je moj dugi povijeni nos s bradavicom na vrhu nanjušio kako će taj visoki, tamnokosi oženjeni muškarac s krizom srednjih godina reći bilo što samo da zadrži tvoje jedro, čvrsto, mlado i bezcelulitno dupe u krevetu.

Naime, tvoja se baba Rujka nagledala kojekakvih veza i vezica i naslušala mnogih mudrih priča, pa čak su je i druge vračare uvjeravale kako je previše pesimistična, ali na kraju se ona dijabolično smijala uperivši svoj artritični prst s mjesečevim kamenom u njihove nekvalitetne kristalne MADE IN CHINA kugle….

Draga moja El Ou, dotični bi, kao, radi toga hipotetičnoga fetusa ostavio svoju već postojeću djecu koju, kao, sada ne može ostaviti jer se boji kako će to utjecati na njih???

Pa to je otprilike isto kao što se ti bojiš da ne povrijediš svog dečka pa ga šutke varaš….

Treća karta je, bojim se…..SEBIČNJAK!

U konstelaciji s dvije prethodne, bojim se da je ovo za sada zbilja loša prognoza – na ovom mjestu karta označava da je osoba koja pita jako sebična, ali i da je osoba o kojoj pita ista takva te da je kombinacija te dvije osobe….(čekaj da izvučem….) – VJEŠALA!

Moram ovo provjeriti još s talogom iliti socom od kave, ali mislim da je slika sada potpuna. Ništa od toga. Slijepa ulica. Čekaj još da izvučem zadnju kartu……u vezi tvog budućeg braka….ufff. Ne valja. KOSTUR. Kostur s kosom. Onom za kositi. E pa, draga moja, baba Rujka kaže da ovo ne valja, nemoj ulaziti u brak sa svojim dečkom jer Kostur u kombinaciji s LAŠCEM i SEBIČNJAKOM definitivno nije nešto u što se želiš upustiti.

Što se tiče tog vidovitog čovjeka, ima nas raznih, ali imamo jednu zajedničku osobinu (osim baba Rujke, naravno, ona je žena s integritetom) – govorimo ono što ljudi žele čuti, plus neke opće stvari, a zaključivanje ide otprilike ovako; zgodna si, imaš napeto dupence i sisice koje odolijevaju gravitaciji, naivna si do bola jer nas inače ne bi pitala, strah te odseliti u nepoznato s nekim mladcem u kojeg nemaš povjerenje, ergo – vrlo vjerojatno ćeš se zaljubiti u nekog oženjenog morona u krizi srednjih godina koji će te zabljesnuti svojim poslom, položajem, imovinom ili naprosto 'životnim iskustvom', pokazati ti gdje je klitoris i voila! – zato što nikada neće ostaviti svoju ženu i djecu, zauvijek će ostati nedodirljiv i samim time, svaki puta kada se razočaraš u ljubavi (ili seksu)u mislima ćeš se vraćati Nesuđenom Njemu……

To zbilja baš i nije dostojno Visoke Škole za Gatare koju sam pohađala unutar Hogwarts univerziteta!

Pretpostavljam da je taj tvoj 'vidoviti' čovjek možda samo završio neki vikend tečaj, danas dijele te diplome šakom i kapom, svatko tko ima love može je kupiti!

Ljepota odlučivanja je u nečemu što jako puno žena trećeg svijeta recimo nema….ok, nema klitoris jer su im ga odrezali, možda baš zato da ne bi imale…što? Zna li netko?

Izbora! Da, dame i gospodo, kada se ima izbora, onda se moraju snositi i posljedice slobodno donešene odluke, a to mnogi ljudi baš i ne vole, pa se zato puštaju da ih voda nosi….

Draga El Ou, helou!

Ti si još premlada za brak, jer vidiš da još nemaš pojma što je ljubav, tek poznaješ ludu zaljubljenost – što je i relativno očekivano za tvoje godine.

I imaš pravo kada se pitaš je li to još jedna klasična priča oženjenog muškarca…. Je! Ou, je!

Baba Rujka je sad zavirila u kavu i vidi….dugi vijugavi put posut laticama trešnjina cvijeta. To je tvoj život. Na križanju su dva odvojka – jedan vodi u crnu nepreglednu šumu a drugi u živo blato. Hodaj ravno i živjeti ćeš dugo, zdravo i veselo.

Tvoja baba Rujka

Draga Rujana!

Imam 19 godina, studiram, obožavam ono što radim, a bavim se hrpom stvari i imam iza sebe nekoliko početaka karijera... Sve je super u životu mom, osim nečega što mnogi smatraju krucijalnim.

Nisam nikada bila u vezi, nisam se seksala, imam hrpu raznih avantura i pokušaja iza sebe, i to sa ženama i muškarcima. Ne u isto vrijeme! :-) Svoju seksualnu orijentaciju držim za biseksualnu.

Stvar je u tome što imam previsoke kriterije, a još, k tome, mi smetaju presmiješne gluposti. Kao pokreti, izgled ruke, krivi prst ili nešto tome slično.

Moje želje automatski padaju kada bolje upoznam osobu i tada gubim bilo kakvu volju, prije svega seksualnu.

Poznajem hrpu ljudi i vrlo lako mogu birati s kime bih željela biti, ali ništa bez mojih želja...

Masturbiram redovito, napalim se lako i svršavam luđački nekoliko puta...

Nikada mi se nije dogodilo da sam su me muškarac ili žena napalili onako kako to napravim sama...

Upoznala sam jednog super frajera koji odgovara većini mojih kriterija, ali kada ga gledam, kao da gledam zid, nikakve napetosti s moje strane iako bih to željela...

I to mi se stalno događa! :/

Nemojte mi samo reći da sam premlada i da čekam sazrijevanje! :-)

B.



Draga B.,

a kuda se tebi toliko žuri?

Ako ne osjećaš potrebu za seksom s drugim ljudima trebala upražnjavati? Samo zato jer već i četrnaestogodišnji klinci snimaju telefonima 'porniće' po školskim wc-ima?

Meni se čini da si ti pala žrtvom 'peer pressure' ili pritiska vršnjaka (vjerojatno ne direktnog nego indirektnog), odnosno kulture koja je izrazito okrenuta prema seksu, pa misliš da ako svi 'to' rade, morala bi i ti….

Što se tiče kulture, trebaš imati na umu da je lijepo živjeti u vrijeme poprilične seksualne slobode (iako je i to zapravo privid, kao što ćeš s vremenom otkriti), ali isto tako da 'sex sells', odnosno seksom se prodaje svašta – od grickalica do guma za automobile, a o novinama, recimo, da ne pričamo….

Neki dan baš ugledah na stražnjoj stranici jednog dnevnog lista određenu sportašicu golu kao od majke rođenu – reći ću samo da sam i prije nego što sam vidjela o kome se radi znala da je fotografija iz osamdesetih. Pitaš se kako? Po 'frizurici' – odnosno nedostatku 'hortikulturalnog' oblikovanja….

Što je u neku ruku i smiješno i tužno – dam se kladiti da danas više klinci ne znaju kako izgleda prirodna šumica, a zapravo sve zato da velike kompanije mogu zaraditi na kojekakvim epilatorima, depilatorima, voskovima i žiletima, laserima ovim i onim….dam se kladiti da je netko već izumio neki bezbolan način da se zauvijek skinu dlake, ali je preučinkovit i time samo kratkoročno unosan. Mislim, kad smo već kod morala, manje me smeta golo tijelo (iako, zašto mora uvijek biti žensko?) na mjestu koje djeca mogu vidjeti bez ikakvog napora jer držim da ona vrlo dobro znaju gdje treba gledati ako baš hoće i ne može ih se 'zaštititi' od golotinje – iako golotinja danas gotovo uvijek dolazi u krivom kontekstu, što je veći problem.

Dakle, više me smeta nemoralnost ekonomije i ljudska pohlepa zahvaljujući kojoj se bolje prodaju proizvodi koji se reklamiraju kao 'hot', 'seksi' ili 'atraktivni' (uf, ta mi riječ posebno ide na jetra)…

Ali odoh ja u digresiju. Da se vratimo na tvoj 'problem'. Naime, ja ne vidim problema. Naravno, možeš se ti u nešto upustiti s nekim tko naizgled odgovara tvojim kriterijima, ali vjerojatno ti neće biti baš bajno, a pogotovo što si u očito dodiru sa svojim tijelom, da se opustiš i ne brigaš. Kada naleti ona/j pravi/a, znati ćeš to jako dobro – ako već ne mozgom, onda istim tim - tijelom.

I na kraju, da sam ja na tvom mjestu, pitala bih se kako to da se još nikada nisam zaljubila. Možda je odgovor na oba pitanja isti – očito je tebi potrebno da nešto osjetiš prema osobi kako bi se poseksala, zato ne brini. Dogoditi će se kada se dogodi – te stvari ne možeš siliti. Znam iz vlastitog iskustva, jer sam i sama takva, ali sam istovremeno užasno radoznala pa sam se upuštala s likovima koji su mi se sviđali, ali isto tako kao i tebi – samo na racionalnoj razini, ali nikada kompletno. Mogu reći da nikada nisam doživjela nešto ružno, ali svaki sam puta bila prilično razočarana i nikako mi nije bivalo jasno zašto ljudi o seksu pišu pjesme, žude i pate...

Međutim, pošto sam po kineskom horoskopu majmun morala sam dići taj kamen i ugledati zmiju dosta puta prije nego sam shvatila koja je za mene dobitna kombinacija. Seks, ljubav i rock'n'roll.  

Draga Rujana,

Otvoreno ću reći - ne držim puno do mišljenja dobrog dijela tvojih komentatora, ali tebe zbilja poštujem, a vjerujem i u još par ljudi na ovom blogu – pa tako, ako objaviš ovo pismo, neka slobodno komentira tko što hoće.

Na ovogodišnje Valentinovo, završila je moja veza koja traje tri godine. Obzirom da smo sve ovo vrijeme imali manje-više nepostojanu vezu s povremenim prekidima, ni ovaj prekid možda nije definitivan, ali moja se energija sve više crpi, gubim entuzijazam. Dosta mi je toplo-hladne udice, dosta mi je mene koja se na to kačim, htjela bih izaći iz začaranog kruga ponavljanja. Htjela bih nešto naučiti, promijeniti, započeti novi ciklus.

Mogla bih reći, nas dvoje smo si suđeni. Ili fatalni - kao da smo se oduvijek samo čekali. Zašla sam u 40-e, on u 50-e, oboje smo vrlo zgodni i vrlo mladoliki, inteligentni i vrijedni u poslu. Istovremeno nesigurni seksualno (pogotovo on), oboje više žudimo i maštamo nego li realiziramo, dosta smo strašljivi (pogotovo on). Mogla bih reći, slični smo u svojim slabostima. Do njega, nikog nisam tako integralno voljela – dušom i tijelom. Imala sam razna iskustva prije, ali ova ljubav kao da me inicirala, tj. po prvi put iskusila sam cjelovitost predanja muškarcu; emotivno, duhovno, seksualno. Jedina 'mrlja' koju neću negirati tiče se zrelosti – iako i ja imam svojih mana, čini mi se da sam spremnija od njega na trajnu vezu, na prilagođavanje, pretapanje, sjedinjenje, a on kao neki mladac i dalje prečesto dvoji, sumnja, uvijek spreman na negativnu konstrukciju, dobar izgovor da pobjegne i ne preuzme odgovornost, nije osviješten, iako senzibilan, čak bježi od istine. Naša je veza vrlo romantična, čarobna, taktilna, strastvena. Ljudi oko nas misle da smo ludi od ljubavi, predani i vjerni, pravi golupčići, i to jest istina prema van, ali postoji i naš unutarnji realitet - nismo nimalo laka kombinacija, naša je veza 'teška', komplicirana, intenzivna, žudljiva - za strasti je potreban bol.

Nemamo (zasad) klasičnih svađa. Kad se ipak desi neki minoran nesporazum, ja bih svađu završila odmah idući dan, znam se ispričati, objasniti – ali on kao da mi to ne dozvoljava, kao da mu svaki čas treba time-out za odvajanje ili odmor od mene, kao da ne zna dulje trajati u vezi – ako tada zovem ne javlja se na telefon, ili previše zamjera neke moje rečenice izrečene u pukom afektu – kako bilo, nikad mi ne uspijeva svađu završiti brzo, da svađa traje kratko, da se idući dan spojimo u zagrljaju i poljupcu kako bih ja htjela i kako sam inače navikla. To mi se čini osnovni kamen spoticanja među nama - ja se mirim brzo i jednostavno, a on ne zna reći 'oprosti' za bilo što važno i emotivno, osim za neke marginalne situacije (reći će 'oprosti' ako mi nehotice prolije vino po stolu, ali neće reći 'oprosti' ako obeća da će nazvati pa ne nazove, što mene puno više povrijedi i što mi često radi – tada eventualno ako ga pitam kaže tek neodređeno, 'e, jebiga'). Mislim da sam u suštini jača od njega, određenija i sposobnija voljeti. On je povremeno krasan, strastven, suptilan, baš idealan, ali katkad i sav neodređen, promjenjiv, hoće-neće, izgubljen – u biti, slab. A opet, i takvog ga volim.

Pa i ovaj najnoviji prekid, desio se jer sam po njemu tražila previše (da me zove svaki dan, pa i ako se taj dan ne vidimo). Iako se strasno volimo, meni se čini da nas dvoje imamo različite kapacitete za ljubav – ono što je meni normalno, njemu je možda previše – kao da ja imam veći kapacitet ljubavnih pluća, a njegova su pluća uža, stisnutija. Iako ne mislim da sam neki ljubavni manijak, ispada kao da sam ja trenirana za svakodnevni odlazak na Sljeme, a njemu je to super samo povremeno, ali ne i stalno. To možda i nije njegova prava priroda, ali je negdje davno to odgojem poprimio. Postao je takav, u biti, to jest on. Meni se čini kao da ima predrasudu da su sve žene po definiciji naporne, emocionalno zahtjevne, i kao takve mogle bi nadvladati i dominirati muškarcem koji im se prepusti – pa onda on shodno tome ima potrebu kontrolirati situaciju, ne prepustiti se potpuno, tj. svako malo povući se iz pozicije prepuštanja natrag u poziciju kontrole.

U nekim fazama naše veze on se meni strastveno prepuštao, da bi u drugim opet pribjegavao kontroli, iako ne mislim da sam ja svojim ponašanjem na to bitno utjecala. Od svega ovog, nakon tri godine postala sam malodušna. Gubim vjeru da mogu prekinuti začarani krug, a htjela bih. Za mene prava veza samo je ona s obostranim predavanjem, pretapanjem. Iskreno, jedino u takvoj vezi mogla bih biti zadovoljna.

Pitam se - ima li načina da mu pomognem da mi se trajno otvori, da mi preda svoje srce kao što sam ja njemu svoje predala...

L.



Draga L., mislim da si ti sama najbolje dijagnosticirala situaciju…

Vi ste se našli relativno kasno u životu – pod kasno mislim kao posve formirane ličnosti sa svojim navikama, potrebama, uvriježenim načinima i obrascima ponašanja u vezi (što ilustrira tvoja rečenica; 'kao što sam navikla') i naravno, van nje.

Isti taj problem koji ti imaš ima i nekoliko mojih prijateljica koje su sve redom zgodne, pametne, strastvene i vrlo intenzivne osobe u vezi sa divnim dečkima, ali – slabijeg intenziteta. Uglavnom su mlađe od vas, ali sve imaju gotovo identične pritužbe na svoje dečke; da se ne žele predati, da su 'slabi' i piškiću-kakiću, čak imamo i interno ime za njih: Njonjo.

Međutim, kada sam u prilici biti s nekim od tih Njonja, nekako se svaki puta iznenadim kada shvatim da postoji i druga strana novčića – ispada da su moje drage frendice često naporne, emocionalno zahtjeve, sklone kontroli (dakle, žele svakodnevno viđanje ili bar komunikaciju), često prigovaraju – i to 'u afektu' – odnosno kada nije po njihovom. Radi se o nekoliko parova sa vrlo sličnom pričom, tako da je ovo sada naravno generalizacija na osnovu mog iskustva s njima.

I znaš što – kada bolje razmislim i pokušam ne suosjećati s tim curama i dečkima nego se pretvaram da sam objektivna (koliko je nekome tko bi se trebao recimo zvati Empatija Jeger uopće moguće) – i jedni i drugi u biti imaju pravo.

Naime, ako prelaziš nečije granice, logično je za očekivati da se taj povlači u sebe. a tvoj dragi ne da ima predrasudu da su žene emocionalno zahtjevne i dominantne, nego je to njegovo – iskustvo. Ja ne sumnjam da si ti strastvena i intenzivna osoba i da si ga upravo kao takva privukla, ali čini mi se da bi se tu i tamo trebala suzdržati od prigovaranja/izgovaranja stvari u afektu. Naime, kaže moj dragi da sam ja isto takva i da znam biti naporna (evo, sad sam ga pitala) ali da što on može kada ga ne zanimaju drugačije žene (ne znam što mu je trebao taj plural, ali hajde….). Samim time, morao se naučiti nositi sa cijelim paketom – da pojasnim, ja sam isto kolerik, kao što mi se čini da si i ti – inače ne bi bilo 'afekta' niti brzog mirenja. Naime, kolerici (znam to dobro jer mi je pola porodice takvo) se lako raspale, svašta kažu i zatim se isto tako lako pomire kao da ništa nije bilo…. Ja sam, međutim, dijete dvije krajnosti – otac mi je točno takav, a majka od onih koje provode 'tihi tretman' kada se naljute. Zato sam valjda ipak negdje u sredini – kada puknem, puknem do kraja, ali ne pucam baš olako. No znajući kako boli kolerični ispad, jako se pazim tog afekta pa ne govorim – radije vrištim, plačem ili razbijam suđe (i to po mogućnosti nasamo), nego da se dovedem u situaciju da nekoga gadno povrijedim riječima. Isto se tako lako i ispričam kad treba i objasnim svoje osjećaje/ponašanja kao i ti, ali znam da ta isprika ne znači puno onome tko se našao na meti koleričnoga bijesa….

Drugim riječima, vas ste dvoje dva različita temperamenta i dok se ne pokušate jedno drugome približiti kroz razumijevanje te činjenice, stalno ćete se natezati na način koji si opisala.

Sve u svemu, imaš dovoljno godina da znaš da se ljudi u osnovi baš i ne mijenjaju tako lako, pogotovo ne od strane drugoga – dakle, ne možeš od njega napraviti nešto što nije, ali možeš ipak pokušati promijeniti neka svoja ponašanja koja ga 'ugrožavaju' – jer ja ne pušim tu priču da tvoje ponašanje ne utječe na njegove 'epizode'.

Dapače, mislim da ti jesi emocionalno zahtjevna žena iako toga nisi svjesna, a to znam zato što sam i ja takva iako se sebi činim baš normalna i uravnotežena …a to znači da nas neki muškarci doživljavaju kao dominantne – neke to odbija, neke privlači, a neke i privlači i odbija istovremeno.

E sad - upravo zato što si toliko zahtjevna, možeš puno ljubavi i dati.

S druge strane, on manje traži, ali zato manje i daje. Iako, ne postoje te mjerne jedinice kojima se mjeri količina ljubavi, sve je to užasno subjektivno i kao takvo, vrlo nezahvalna tema.

Mislim da gotovo svi od partnera očekujemo previše – da nam bude ljubavnik, prijatelj, otac, majka, psihoterapeut i sve to odjednom… to je možda razlog zašto se mnoge veze nasuču – stoga bih svakome tko je ikada htio biti, bio ili jest u vezi koja može ili ne mora nikada biti bračna, preporučila knjigu (da se zna, nije samopomoć) Dr. Pamele Haag "Brak; strogo povjerljivo". 
 
Radi se upravo o brakovima (po mome se ubrajaju i veze) koji su 'polusretni' – to jest, sve je u redu, izvana je divno i krasno, a iznutra – jedan od partnera ili oboje nisu dovoljno nezadovoljni da prekinu niti dovoljno zadovoljni da se prestanu pitati 'Je li to sve?'…

Ne mislim da ta knjiga nudi nužno odgovore na sva pitanja koja nas muče, ali daje dosta materijala za konstruktivno razmišljanje o vezama, a i prilično je i zabavna.

Ipak, preporučam uz knjigu kupiti i čokoladu od pola kilograma. A za dečke pivce za živce.