Poštovana Rujana,
 
Kako se riješiti sjena prošlosti? Iako su
njihovi dani slave prošli, duhovi se znaju čvrsto držati i ne žele
otići. Tako i ja imam svog duha, prisutan je već godinama i nigdje ne
odlazi.

Hodala sam s tipom koji mi je odgovarao u svemu. Isti
pogledi na život, seksualnost, financije, glazbu, filmove, viceve. Sve
se nekako poklopilo. Dobila sam priliku studirati vani, dogovorili smo
održavati vezu na daljinu ali se jedna godina protegla na tri i veza je
pukla.Jednostavno su nam se putevi razišli.

 
Kad sam se vratila, on je već bio u vezi koja je na kraju urodila
trudnoćom pa brakom. Ja sam se zaljubila, udala, zatrudnjela. Nekako se
život nastavio kako treba. Sreli smo se prije godinu dana. Odrasli smo,
ostarjeli, postali mudriji glede poslova, stanova, uređenja, djece,
odgoja. Ali ono što nismo očekivali je da smo opet uvidjeli da su se
neka naša razmišljanja, iako su nam se putevi razišli, nastavila
razvijati u istom smjeru, za razliku od razmišljanja naših supružnika.
Dijelimo isti pogled na svijet, čak i nakon desetljeća neviđanja i
potpune promjene naših života.

 
Radimo u istoj poslovnoj zgradi, tako da se svakih par dana
sretnemo i što god da počnemo pričati, pogodimo se. Slučajno nam se
omaklo par puta; "daj to reci mužu/supruzi da tako treba biti /
razmišljati" i nakon toga bismo zašutjeli, kao da smo krivi za nešto.


Nikad nije bilo riječi o seksu, niti s jedne strane. Odlazak na kavu je
naš najveći grijeh, i to se dogodilo samo par puta, na početku, dok nam
nekako nije postalo jasno da se još uvijek sjajno razumijemo.

Osjećam
se kriva od samog razgovora. Znam ga izbjeći kad ga vidim u daljini.
Ali bez obzira na izbjegavanje i lagane teme, znam da postoji netko tko
misli kao ja. I to boli, kad taj netko nije suprug.

 
Kako se riješiti duha?

R.

Draga moja R.,

Prvo
ti trebaš sama sa sobom raščistiti što zapravo hoćeš od tog duha …i od
sebe same.

Nekako mi se ne čini da on tebe aktivno proganja, osim
u mislima. A za to on sam i nije kriv – on je takav kakav jest, očito
si imala dobar ukus u muškarcima pa se uvrgao u solidnu odraslu osobu,
što je vrlo vjerojatno već i u mladosti bio. Tebe je u biti oduševilo to
što je ostao dosljedan sebi, te zadržao sve one kvalitete koje si na
njemu voljela, a pošto je razlog prekidu zapravo bio tvoj produženi
studij, možda se sada osjećaš i malo kriva što si sve to “pustila da
propadne u ime ambicije”, ili tako nekako. Ukratko, pošto očigledno nisi
baš posve zadovoljna svojim brakom, odnosno, vrlo vjerojatno spadaš u
one koji žive u umjereno sretnom braku ali se pitaš – “zar je to sve?”
(u tom slučaju obavezno pročitaj knjigu Pamele Haag 'Brak; strogo povjerljivo', a sada si vjerojatno u dobi kada se svode računi (izmedju
35-45) – počelo te grickati ono tipično ljudsko – “što bi bilo da je
bilo”….


Drugim riječima, čini ti se - da ste ostali skupa - kako s njim ne
bi bilo sukoba oko odgoja djece, kako biste imali jednake ideje za
provođenje slobodnog vremena, ne biste se gložili oko pitanja nekretnina
i vođenja kućnog budgeta…..itd, itd. Možda je tako. A možda i nije.


Bilo bi bolje da se umjesto toga zapitaš kako bi zajedničko
podizanje djece, kredita, kućnog budgeta i sve to – utjecalo na vaš
imaginarni brak? Možda bi se i on pomalo razvodnio, nestalo bi one
iskričave bliskosti koje se sjećaš iz studentskih dana, uostalom – tada
vam je sve bilo novo i veselo, a razina energije neiscrpna – pokušaj se
prisjetiti početaka veze s svojim realnim mužem – dam se kladiti da i on
nekoj svojoj bivšoj na kavi djeluje idealno i možda i ona danas
razmišlja; “što bi bilo da je bilo…”


Naime, poanta je u tome da je lako pružiti svoju najbolju stranu u
tih sat vremena ili pola sata kada se s bivšim/bivšom vidiš na kavi pa
osjetiš potrebu malo se zašepuriti i protresti perje i kukmicu jer imaš
osjećaj da je već malo zagasito i ofucano pošto ga ona ptica koja doma
sjedi u gnijezdu i povraća poluprovarenu hranu ptićima u gladne žute
kljuniće u zadnje vrijeme nekako ne zna cijeniti….hoće to inače od
povraćanja, a i krilca bole od traženja crvića i nogice od čeprkanja a
ptići stalno hoće još….


E pa ovako; postoje neke ptice koje su zajedno cijeli život i druge
koje to nisu. Ali ptice nemaju izbora nego čine ono što ih nagon navodi
da čine.

Ptičju analogiju na stranu, tipični ljudi u tvojoj
situaciji negdje se na brzinu mrknu da vide je li i to onako dobro kako
se sjećaju, a pošto se sa svojim parnjakom vjerojatno u zadnje vrijeme
nisu a čovjek hoće s godinama postati i bolji ljubavnik, to bude dobro –
zatim malo sjede na dvije stolice i ne razmišljaju više “što bi bilo da
je bilo”, nego “što kada bi….”, onda se još malo mrkavaju pa ih
sustigne grižnja savjesti pa se neki krenu povlačiti jer skuže da veza
donosi obaveze a obaveze najčešće nisu baš zabavne, a drugi odluče
pregristi govno i realiziraju “što bi bilo i što kada bi”, pa to onda
neki puta ispadne super, neki puta solidno, a neki puta se počnu pitati
“što bi bilo da je bilo” kada na cesti godinama kasnije sretnu svog
bivšeg – muža ili ženu…..

To je ljudska priroda.

Moja baka, recimo, dan-danas ne može
prežaliti što se nije udala za jednog “talijanca” “ča je ‘mal tvornicu
postoli i doša je prosit’ nakon rata”, nego za mog dida partizana “ča
nije ‘mal za jisti” (ali bio je zgodan) pa je em prenio genetsku bolest
bubrega svojoj djeci, em od nje “partil”…. Naravno, nema pojma šta je
bilo s “talijancem”, možda je umro od još neke gore boleštine, ili je
možda bio sterilan, ili je nagazio na minu vraćajući se iz neuspjele
prošnje….


A kada joj kažem da se udala za “talijanca” ne bi sada sa mnom
sjedila i to mi sve pričala, pogleda me kao da sam luda. I slijedom
toga, “da je moja baba bila deda”, ja ne bih ovdje sjedila i odgovarala
tebi….


Sve u svemu, “otjerati duha” možeš tako da se zapitaš što zapravo ne
štima u tvom braku i da to probaš popraviti – a nakon toga odlučiš ono
što ti se čini najbolje, bez obzira na Duha. Dakle, ostati ili otići.

Ali
od sveg se srca nadam da nećeš napraviti ono što rade tipični ljudi,
jer kako vidiš, Sexomat je takvima pretrpan!