Draga Rujana,

Dugo mi je trebalo da se odlučim da ti pošaljem pismo, ali onda sam pomislila - zašto ne, jer jako me zanima tvoj komentar i tvoje mišljenje.

Kada bih ti sada počela pričati o svemu onome što me muči , mislim da bi 'Zločin i kazna' bio mačji kašalj za moj roman, pa sam se odlučila osvrnuti na svoj glavni problem, za koji smatram da je također izvor svih mojih ostalih problema, frustracija, negodovanja i tome sl.

Pa krenimo redom - smatram da ne zaslužujem tuđu ljubav i da je nisam vrijedna.

Ne bih to nazvala kompleksom manje vrijednosti jer onaj tko pati od kompleksa manje vrijednosti je uglavnom povučen, skroman, ponizan i sl. za razliku od mene koja sam sve samo ne povučena (osim u danima melankolije kada ne želim vidjeti nikoga , ne želim ići nigdje i najradije bih da cijeli svijet zaboravi da postojim) - izlazim na veliko, što noćni izlasci, što po kavama, imam jako dobre prijateljice i prijatelje, to su mi osobe od povjerenja na koje uglavnom mogu računati i koje također znaju da mogu računati na mene u svakoj situaciji, radim i studiram u isto vrijeme, tako da sam neprestano među ljudima...

Bit je u tome da ja zahtijevam poštovanje od drugih ljudi, koje uglavnom i dobivam, što na račun izgleda što na račun svoga načina ophođenja prema ljudima.

Tip sam osobe koji je uvijek voljan pomoći, pristojna, ljudima mogu dobro pokazati gdje im je mjesto ali također i sama znam gdje mi je mjesto - ovisno o situaciji.

Pa sa pitam - pod jedan; kako uopće mogu zahtijevati nečije poštovanje ako ja zapravo nemam samopoštovanja i pod dva; kako u isto vrijeme mogu voliti i mrziti samu sebe?

Cijenim samu sebe zbog svih svojih kvaliteta i vrlina kao osobe što zbog inteligencije, načina poimanja svijeta, opće i stručne kulture koju posjedujem, ali u isto vrijeme se i mrzim jer radim od sebe 'emocionalnog debila' jer naprosto ne znam prihvatiti tuđi iskaz ljubavi ili malo prisnijeg prijateljstva.

Ne trebam niti napominjati kako su mi zbog toga propale sve moje veze, ljudi su se udaljili od mene...

Apsolutno shvaćam da nije problem drugima nego u meni samoj jer tko će biti u vezi s osobom koju ne može pošteno niti zagrliti a da se ona sva ne ukoči od jeze tuđeg dodira i koja jedva čeka da to sve završi.

O seksu da i ne pričam, opća katastrofa , naravno ja sam glavni krivac za to jer si naprosto vrtim po glavi kako ja svega toga nisam vrijedna i kako sve to skupa nije za mene.

Ljudi me dosta puta znaju doživljavati kao emocionalno hladnu osobu a zapravo ne vide da sam prepuna pozitivnih emocija samo ih nešto već godinama koči da izađu van.

Često se sjetim rečenice koju je napisao Dostojevski, a glasi da su 'veliki ljudi na ovom svijetu zaista tužni '.

Pa se pitam da li to sve skupa ima ikakvog smisla i što ti imaš za reći na račun ove moje male životne priče.

Lijep pozdrav,

Zlatna zora



Draga moja ZZ,

Mislim da situacija nije toliko katastrofalna koliko se tebi čini. Za početak, otkuda ti ideja da su nesigurni ljudi (odnosno oni za koje misliš da pate od kompleksa manje vrijednosti) nužno povučeni? Osobno poznajem gomilu nesigurnih ljudi koji se bave vrlo javnim poslovima – glumaca i glumica, glazbenika, pisaca i pokoju rock zvijezdu – i upravo su to postali zato što su nesigurni pa su sebi željeli dokazati da unatoč tome mogu postići sve što žele. Uostalom, i sama sam takva. Ovaj uvodni opis tebe mogao bi se jednako tako primijeniti i na mene – nitko tko me zbilja dobro ne poznaje, a i neki koji me dobro poznaju ali nisu sa mnom nikada načeli tu temu – nemaju pojma o mojim dilemama u vezi sebe same. Mislim da je većina ljudi nesigurna, a oni koji su baš posve sigurni u sebe ili su glupi ili lažu J!

Ono što je važno je upravo to što ti već radiš – tražiš tuđe poštovanje, što znači da vrlo vjerojatno nećeš pasti šaka kakvog grabežljivca i zlostavljača koji se hrani nesigurnim ženama, imaš prijatelje – i vrlo vjerojatno vrlo malo ljudi može naslutiti što ti se zapravo mota po glavi. I to je u redu. To zapravo znači da imaš samopoštovanje, što je već pola puta ka samopouzdanju.

E sad – samopouzdanje uglavnom nije nešto s čime se rodiš, već se stječe vremenom i ovisi o tome s kim si i kako odrasla, koliko si ljubavi dobila i kada, te o mnoštvu raznih drugih faktora, a generalno se 'bilda' tako što naprosto živiš, ne bježiš od svakodnevnih izazova, nosiš se s situacijama u kojima se nalaziš i s vremenom se dovedeš do toga da sama sebi kažeš; 'hej, pa ja to mogu!'.

Što se tiče ljubavi prema sebi, mislim da nema čovjeka koji ne razmišlja o tome je li dostojan tuđe ljubavi, a samo izrazito samoljubivi ljudi smatraju da ih svi trebaju bezuvjetno voljeti jer su to što jesu. Moja je taktika da uopće ne razmišljam o sebi na taj način. Naime, ako postoji kritična masa ljudi koji te poštuju, cijene i vole, onda se samo po sebi nameće da si ti za njih netko tko je toga vrijedan. I točka. Važno je da to ne uzimaš zdravo za gotovo i da tu ljubav na adekvatan način uzvratiš i to ti je zapravo to! Nema tu previše nauke – vrijedna, nevrijedna, to nije na tebi da odlučuješ. I nema propitivanja – ako je moj dragi dovoljno lud da provede sa mnom dva desetljeća i kusur i još uvijek mi govori da me voli i da je sretan kada dođe kući, ja ga sasvim sigurno ne mislim razuvjeravati i objašnjavati mu da on zapravo nema pojma o životu i da bi mu bilo bolje s nekom drugom! Naime, ili je on mentalni bolesnik, ili ja imam određene kvalitete koje njega usrećuju. A ako je i oboje točno, pa što?

Prema tome, samo ti furaj dalje, izlazi, druži se i ne razmišljaj previše o sebi – kada ti dođe loš dan, ne brini, događa se i najboljima. Pritaji se, čitaj dobru knjigu i čekaj da prođe.

Međutim, mene više brine drugi dio tvog maila – onaj koji se tiče fizičkog dodira. Ako ne možeš podnijeti fizički dodir osobe koja ti je draga i u koju imaš povjerenja (a kod žena je povjerenje obično ključ dobrog seksa), onda je to nešto o čemu bi trebala dobro razmisliti. Kada se to pojavilo? Jesi li oduvijek bila takva ili si imala neko loše iskustvo u ranijoj životnoj dobi? Da li su ti roditelji suzdržani i hladni jedno prema drugome, jesi li ih ikada vidjela da se ljube? Iskazuju li svoju ljubav prema tebi i kako? Tko su ti ljudi s kojima si se nalazila u seksualnim situacijama i jesi li ih voljela? Sve su to važna pitanja kojima bi se trebala pozabaviti ako zaista želiš otkriti uzrok.

Sve u svemu, mislim da bi o tome možda trebala popričati s nekim psihologom. Jer možda je taj problem posljedica tvoga niskog samopouzdanja, a možda nema baš ništa s tim… ali to ja zbilja ne mogu ovako odokativno reći.

A što se tiče Dostojevskog, ja bih ga parafrazirala, pa bih rekla da su svi pametni ljudi tužni jer vide da svijet ide u materinu. Ali to ne znači da se ne trebamo truditi da budemo bolji, pametniji i sposobniji da se s njime nosimo.